Sveti Onufrije, pustinjak

Jedini svjedok

Sve što je poznato o Onufriju potječe iz jednog jedinog izvora, izvještaja redovnika Pafnucija, egipatskog monaha koji je u 4. ili 5. stoljeću putovao pustinjom posjećujući osamljene pustinjake i zapisujući njihove živote. Bez tog zapisa danas o Onufriju ne bismo znali ništa, pa treba od početka reći da je riječ o pobožnoj predaji jednog svjedoka, a ne o povijesno provjerenoj biografiji u modernom smislu.

Od zajednice do samoće

Prema Pafnucijevu izvještaju, Onufrije je najprije bio redovnik u velikom samostanu u Hermopolisu, u zajednici od stotinjak braće u egipatskoj Tebaidi. Zaželio je, po uzoru na Ivana Krstitelja i proroka Iliju, potpuniju samoću, te se, uz dopuštenje starijih redovnika, povukao duboko u pustinju. Na početku puta pridružio mu se drugi, iskusniji pustinjak koji ga je trideset dana upućivao u pustinjački život, a potom ga ostavio samoga, vraćajući se svake godine u posjet.

Sedamdeset godina u pustinji

Onufrije je, prema predaji, u pustinji proveo više od sedamdeset godina, nastanjen u oazi s palmama, blizu malog izvora, daleko od svakog naseljenog mjesta i bez ikakvog ljudskog društva osim rijetkih godišnjih posjeta svojega učitelja. Živio je od bilja i datulja, odjeven samo u vlastitu kosu koja mu je s vremenom narasla preko cijeloga tijela, a tijelo mu je od sunca i pustinjske žege potamnjelo do te mjere da ga je Pafnucije, kad ga je ugledao, u prvi čas zamijenio za divlju životinju. Prema Pafnucijevu opisu, anđeo mu je svakodnevno donosio hranu i pričest, slika kojom se u pobožnoj predaji izražavala vjera da Bog ne ostavlja one koji mu se posve predaju.

Susret s Pafnucijem

Pafnucije je, tražeći najosamljenije pustinjake da posvjedoči njihov način života, nakon dugog hoda pustinjom naišao na Onufrija. Stariji mu je pustinjak ispričao svoj put, od zajedničkog života u samostanu do potpune samoće, i zamolio ga da ga, kad umre, pokopa. Prema Pafnucijevu zapisu, Onufrije je umro ubrzo nakon tog susreta, 11. ili 12. lipnja, kao da je čekao samo da netko zapiše njegovu priču prije nego što ona zauvijek nestane s njim. Predaja dodaje da je, nedugo nakon pokopa, odron zemlje zatrpao mjesto njegova boravišta, tako da ga se više nije moglo pronaći.

Mjesto u tradiciji pustinjaka

Priča o Onufriju pripada širem krugu spisa iz 4. i 5. stoljeća koji su nastali kako bi opisali egipatsko pustinjaštvo, uz djela poput Historije egipatskih monaha i Lausiačke povijesti. Ti su spisi imali cilj poučiti čitatelje o duhovnim vrlinama, a ne nužno prenijeti provjerene podatke, pa se sličan obrazac, iskusniji pustinjak koji uvodi mlađega, dugo razdoblje potpune samoće i konačan susret sa svjedokom koji zapisuje priču, ponavlja i kod drugih pustinjačkih životopisa toga doba. Onufrijev je lik unutar te književne vrste ostao jedan od najupečatljivijih, upravo zbog slike duge, gotovo životinjske kose kao znaka potpunog odricanja od svijeta.

Štovanje

Onufrijev kult proširio se iz Egipta prema Maloj Aziji i drugim krajevima kršćanskog Istoka, a njegov je lik postao omiljen motiv u kršćanskoj umjetnosti srednjeg vijeka, prikazivan kao stariji čovjek prekriven dugom kosom, ponekad s krunom kao znakom kraljevskog podrijetla koje mu pripisuje dio predaje. Blagdan mu se slavi 12. lipnja, a štuje se i u istočnim Crkvama, gdje je jedan od poznatijih pustinjačkih svetaca egipatske tradicije, prisutan i u ruskoj i grčkoj ikonografiji. Zbog nedostatka drugih izvora, gotovo sve pojedinosti o njegovu životu treba čitati kao dio Pafnucijeva pobožnog izvještaja, a ne kao provjerene povijesne podatke, no upravo je ta priča stoljećima hranila zapadnu i istočnu maštu o pustinjačkom idealu potpunog povjerenja u Božju providnost.