Sveti Pahomije, opat

Vojnik u Egiptu

Pahomije je rođen oko 292. godine u Gornjem Egiptu, u poganskoj obitelji koja nije imala nikakve veze s kršćanstvom. Prema predaji, kao mladić od oko dvadeset godina bio je prisilno mobiliziran u rimsku vojsku, u vrijeme kada je Egiptom vladao suparnički car, a novake su transportirali rijekom Nilom prema mjestima okupljanja. Milosrđe lokalnih kršćana, koji su bez ikakve koristi za sebe tijekom vojnog puta hranili, tješili i njegovali izmorene i uplašene novake nasumično prikupljene u vojsku, ostavilo je na Pahomija tako snažan dojam da se zavjetovao kako će, ako preživi vojnu službu, istražiti tu vjeru koja ljude čini sposobnima za takvo nesebično milosrđe prema strancima.

Krštenje i pustinjački počeci

Nakon otpusta iz vojske Pahomije se pokrstio i povukao u pustinju, gdje se pridružio starijem, iskusnom pustinjaku po imenu Palemon, uz kojeg je proveo nekoliko godina u strogoj askezi - postu, bdijenju i fizičkom radu - po uzoru na tada uobičajen samotnički, eremitski način života kakav su prakticirali egipatski pustinjaci poput svetog Antuna. Palemon ga je postupno uvodio u disciplinu duhovnog života, upozoravajući ga da put nije lak i da mnogi koji ga isprva prihvate s oduševljenjem kasnije odustaju.

Osnutak zajedničkog samostana

Prema predaji, u napuštenom selu Tabenisi na obali Nila Pahomije je doživio unutarnji poticaj, opisan u kasnijim izvorima kao viđenje, da na tom mjestu osnuje samostan u kojem će redovnici živjeti zajedno, dijeleći molitvu, rad i obroke, umjesto da žive razdvojeno i međusobno izolirano kao dotadašnji pustinjaci. Isprva se broj njegovih sljedbenika povećavao sporo, a Pahomije je osobno obavljao najteže i najponiznije poslove kako bi pokazao da zajednički život ne znači gubitak asketske ozbiljnosti, nego njezino stavljanje u službu bratske ljubavi.

Pravilo i disciplina zajednice

Kako je zajednica rasla, Pahomije je sastavio pisano pravilo koje je uređivalo raspored molitve, rada, obroka i odijevanja redovnika, ostavljajući pritom mogućnost da pojedinci prakticiraju i dodatnu, stroguju osobnu askezu. Time se, po prvi put u povijesti kršćanskog redovništva, pojavio model u kojem duhovni život nije ovisio isključivo o osobnoj izdržljivosti pojedinca, nego o zajedničkoj strukturi koja je omogućavala da i manje iskusni ili tjelesno slabiji ljudi mogu ustrajati u redovničkom pozivu.

Širenje zajednice

Zajednica u Tabenisiju ubrzo je postala premalena za sve koji su htjeli pristupiti, pa je Pahomije osnovao dodatne samostane, među ostalim u Pabau, koji je postao njegovo glavno sjedište, i u Henoboskionu, uključujući i posebne samostane za žene, među kojima je prvim upraviteljem postala njegova sestra Marija. Do njegove smrti pod njegovim je vodstvom djelovalo devet muških i dva ženska samostana, s ukupno nekoliko tisuća redovnika i redovnica.

Smrt i nasljeđe

Pahomije je umro oko 346. godine, vjerojatno tijekom epidemije kuge koja je pogodila njegove zajednice i odnijela živote velikog broja redovnika. Njegov model zajedničkog, cenobitskog redovničkog života, s jasnim pravilima, podjelom rada i zajedničkom molitvom, postao je temelj na kojem su kasnije, prilagođujući ga vlastitim prilikama, gradili sveti Bazilije Veliki na kršćanskom istoku i sveti Benedikt Nurzijski na latinskom zapadu, čije je pravilo poslije oblikovalo cjelokupno zapadno samostanstvo.

Značaj za povijest redovništva

Pahomijev doprinos crkvenoj povijesti često se podcjenjuje u odnosu na slavnije kasnije redovničke osnivače, premda je upravo on prvi sustavno oblikovao ideju da duhovno savršenstvo nije dostupno samo pojedincima izuzetne tjelesne i psihičke izdržljivosti, nego se može postići i u zajednici, kroz uzajamnu potporu i podjelu dužnosti. Njegovo pravilo, sačuvano u grčkom i koptskom prijevodu te kasnije prevedeno na latinski, izravno je utjecalo na sve kasnije redovničke tradicije kršćanskog istoka i zapada, čineći ga jednim od najutjecajnijih, iako danas manje poznatih, svetaca ranog kršćanstva.