Sveti Paskal Bailon, redovnik

Pastir u Aragonu

Paskal Bailon rodio se 24. svibnja 1540. u mjestu Torre Hermosa u Aragonu, na blagdan Duhova, u obitelji siromašnih ali pobožnih seljaka Martina Bailona i Elizabete Jubere. Od sedme do dvadeset četvrte godine radio je kao pastir, čuvajući stada u okolici svog rodnog mjesta. Predaja kaže da je već kao dječak, dok bi čuo zvuk crkvenog zvona koji je najavljivao euharistijsko slavlje, klečao na livadi okrenut prema crkvi.

Ulazak u franjevački red

S dvadeset i četiri godine Paskal je zamolio primitak među franjevce Alkantarske reforme, ogranak koji je njegovao osobitu strogost i siromaštvo. Iako je bio gotovo nepismen, primljen je kao brat laik i nikada nije zaredjen za svećenika. U samostanu je obavljao najjednostavnije poslove - bio je vratar, kuhar i skupljač milostinje po okolnim selima.

Pobožnost prema euharistiji

Središte Paskalova duhovnog života bilo je štovanje presvetog oltarskog sakramenta. Prema svjedočanstvima subraće, znao je provoditi duge sate u tihoj molitvi pred svetohraništem nakon što bi završio dnevne obveze. Ta ga je pobožnost učinila prepoznatljivim likom među pukom, koji ga je već za života smatrao svetim čovjekom, unatoč tome što nije obnašao nikakvu crkvenu službu.

Susret s hugenotima

Tijekom putovanja kroz Francusku, u vrijeme vjerskih sukoba između katolika i hugenota, Paskal je javno branio nauk o stvarnoj nazočnosti Krista u euharistiji pred jednim kalvinističkim propovjednikom. Zbog toga ga je razjarena hugenotska svjetina umalo ubila, no on je preživio napad i nastavio put.

Smrt i štovanje

Paskal Bailon umro je 15. svibnja 1592. u Villa Reale, na dan Duhova, isti blagdan na koji je i rođen. Proglašen je blaženim 1618., a svetim 1690. godine. Papa Leon XIII. u okružnici Providentissimus Deus proglasio ga je nebeskim zaštitnikom euharistijskih kongresa i udruženja, u skladu s njegovom cjeloživotnom pobožnošću. Blagdan mu se slavi 17. svibnja.

Neobičan lik svetosti

Paskalov je životni put neobičan po tome što nikada nije obnašao nikakvu crkvenu službu, nije propovijedao ni pisao teološka djela, a ipak je već za života uživao glas svetog čovjeka. Suvremenici su ga tražili za duhovni savjet unatoč njegovoj skromnoj naobrazbi, a njegova su pisma i razgovori sačuvani u sjećanju subraće kao svjedočanstvo dubine njegova unutarnjeg života. U doba kad je crkveno vodstvo često bilo vezano uz obrazovanje i položaj, njegov je primjer pokazivao da svetost ne ovisi o službi ni znanju, nego o vjernosti u malim, svakodnevnim stvarima.

Štovanje u pučkoj pobožnosti

Nakon smrti Paskalovo je štovanje brzo zahvatilo Španjolsku i franjevačke krajeve diljem Europe. Mnogi su ga se sjećali kao čovjeka koji je uvijek imao vremena za siromahe koji su dolazili na vrata samostana, unatoč tome što je i sam živio u krajnjem siromaštvu. Njegova povezanost s euharistijom ostala je toliko snažna da se njegov lik i danas prikazuje kako kleči pred svetohraništem - slika koja je nadahnula brojne oltarne prikaze u franjevačkim crkvama.

Franjevačka reforma i njegovo doba

Alkantarska reforma, kojoj je Paskal pripadao, nastala je iz želje da se franjevački život vrati izvornoj strogosti pravila svetog Franje, nakon što se u nekim ograncima reda tijekom stoljeća ublažilo siromaštvo i disciplina. Utemeljio ju je sveti Petar Alkantarski u Španjolskoj, a obilježavala ju je iznimna jednostavnost, bosonoštvo, post i odricanje od udobnosti - okvir unutar kojeg je Paskalova pobožnost mogla razviti svoj puni oblik, dalek od crkvenih časti i javnog istupanja. Upravo je ta strogost reforme, u kombinaciji s njegovim posebnim darom molitve, doprinijela da njegov lik ostane trajno prepoznatljiv kao primjer skromne, ali duboke svetosti unutar Franjevačkog reda.