Sveti Pavao Miki i drugovi, mučenici

Mladić iz plemićke obitelji

Pavao Miki rodio se oko 1565. godine u Japanu, u obitelji koja je pripadala samurajskom, ratničkom sloju društva. Kao dječak primio je krštenje i odgoj kod isusovačkih misionara, koji su u to doba u Japanu vodili škole i sjemeništa te obrazovali mlade Japance u kršćanskoj vjeri i zapadnim znanostima. Pokazao se nadarenim učenikom i uspješnim propovjednikom, poznatim po rječitosti kojom je pridobivao sunarodnjake za kršćanstvo, unatoč tome što u trenutku uhićenja još nije bio zaređen za svećenika, nego je bio isusovački bogoslov - klerik na putu prema svećeništvu.

Pogoršanje odnosa vlasti prema kršćanima

Krajem 16. stoljeća kršćanstvo se u Japanu širilo zahvaljujući radu isusovačkih i franjevačkih misionara, no vladajući krugovi počeli su u njemu prepoznavati prijetnju političkom jedinstvu zemlje i utjecaju stranih sila. Vrhovni vladar Toyotomi Hideyoshi, koji je ujedinio Japan pod svojom vlašću, izdao je naredbu za progon kršćana i njihovih vođa kao upozorenje ostatku zemlje. Uhićena je skupina od dvadeset i šestero kršćana - među njima isusovci, franjevci, pripadnici Franjevačkog svjetovnog reda, katekisti, liječnici, obrtnici, sluge, stariji ljudi i djeca - koji su zajedno činili slojevit presjek japanske kršćanske zajednice onog vremena.

Put prema Nagasakiju

Osuđenici su prisiljeni na dugo i naporno putovanje kroz Japan, izloženi javnom poniženju kao odvraćajući primjer drugim mogućim sljedbenicima kršćanstva. Prema opisima koje prenosi katolička hagiografska tradicija, skupina je hodala kroz brojne gradove izložena porugama, no zadržala je dostojanstvo i međusobno hrabrila jedne druge u vjeri. Konačno odredište bio je brežuljak iznad grada Nagasakija, koji je od tog događaja postao poznat kao Sveta gora (Nishizaka), mjesto koje se i danas štuje kao svetište mučeništva.

Razapinjanje i mučeništvo

Petog veljače 1597. dvadeset i šestero kršćana razapeto je na križeve postavljene u red na brežuljku, a potom su vojnici koljima probadali njihova tijela sve dok nisu izdahnuli. Prema svjedočanstvima koja prenosi katolička predaja, Pavao Miki je, dok je visio na križu, propovijedao okupljenom mnoštvu Japanaca koji su promatrali pogubljenje. Izjavio je da je pravi Japanac i da ne umire zbog nikakvog zločina, nego jedino zato što je poučavao Kristov nauk, izrazio je oproštenje svojim krvnicima i nadu da će njegova krv, poput plodne kiše, uroditi novim obraćenjima među njegovim narodom. Ta scena propovijedanja s križa do posljednjeg daha ostala je najupečatljivija pojedinost njegova mučeništva i simbol neustrašive vjere mlade kršćanske zajednice u Aziji.

Odjek mučeništva i skrivena Crkva

Pogubljenje dvadeset i šest mučenika nije zaustavilo širenje kršćanstva u Japanu, ali je otvorilo razdoblje dugotrajnog i sve žešćeg progona, koji je kulminirao gotovo potpunim zatvaranjem zemlje za strane misionare tijekom idućih stoljeća. Kršćani koji su ostali bez svećenika i javnih obreda nastavili su tajno prakticirati vjeru, prenoseći je s generacije na generaciju. Kad su zapadni misionari sredinom 19. stoljeća ponovno dobili pristup Japanu, na svoje iznenađenje pronašli su tisuće potomaka tih skrivenih kršćana koji su, unatoč stoljećima izolacije, sačuvali temeljne obrise vjere svojih predaka.

Kanonizacija i trajni simbol

Papa Pio IX. proglasio je Pavla Mikija i njegovih dvadeset i pet suputnika svetima 1862. godine, gotovo tri stoljeća nakon njihove smrti, čime je Crkva službeno potvrdila iznimnu vrijednost njihova svjedočanstva. Blagdan dvadeset šestorice japanskih mučenika slavi se 6. veljače. Pavao Miki od tada se smatra jednim od najvažnijih simbola Katoličke crkve u Aziji - primjerom mladog, domaćeg vjernika koji nije čekao svećeničko ređenje da bi javno i odvažno svjedočio svoju vjeru, čak i pred licem smrti.