Sveti Pavao Pustinjak, pustinjak

Bijeg u pustinju

Prema predaji koju je zapisao sveti Jeronim, Pavao je kao šesnaestogodišnji mladić pobjegao u pustinju Tebaide u Egiptu za vrijeme Decijeva progona kršćana sredinom 3. stoljeća, bježeći od potjere koja je uslijedila nakon što ga je izdao vlastiti šurjak, željan njegova nasljedstva. Sklonio se u pećinu na obronku planine, uz izvor vode i palmu čiji su mu plodovi i lišće, prema priči, dugo služili za hranu i odjeću.

Život u samoći

U toj je pećini, prema predaji, proveo gotovo cijeli ostatak života, dosegnuvši, kako se navodi, sto trinaest godina starosti. Kaže se da mu je gavran svakodnevno donosio pola kruha, a kad ga je kasnije posjetio sveti Antun Pustinjak, ptica je tog dana donijela cijeli kruh za obojicu. Ta je pojedinost postala jedan od najpoznatijih prizora u ikonografiji ranog pustinjaštva.

Susret sa svetim Antunom

Prema Jeronimovu spisu, kad je Pavlu bilo devedeset godina, Antun, koji je sebe smatrao prvim isposnikom u pustinji, u snu je dobio nalog da pođe potražiti starijeg brata u vjeri. Nakon dugog i, prema legendi, čudesnog putovanja kroz pustinju, u kojem je nailazio na mitska bića poput kentaura i satira, Antun je pronašao Pavlovu pećinu i njih su se dvojica dugo razgovarala o duhovnom životu.

Smrt i pokop

Prema predaji, Pavao je umro ubrzo nakon toga susreta, dok se Antun bio vratio po plašt u kojem bi ga pokopao. Vrativši se, zatekao je Pavlovo tijelo već mrtvo, a dva lava, kaže priča, iskopala su grob svojim šapama, nakon čega je Antun obavio pokop. Povijesna jezgra ovog izvještaja teško se može odvojiti od kasnijeg pripovjedačkog uljepšavanja; postoje tri glavne verzije njegova životopisa, latinska Jeronimova te dvije grčke, koje se međusobno razlikuju u pojedinostima, no vjerovanje u postojanje samog Pavla, kako primjećuju stariji crkveni pisci, postojalo je neovisno o tim spisima.

Utjecaj na redovništvo

Bez obzira na nesigurnosti oko pojedinosti, Pavao se smatra jednim od najranijih kršćanskih pustinjaka, prethodnikom organiziranog redovništva koje će nešto kasnije razviti sveti Antun i sveti Pahomije. Kad je otkrivena njegova pustinjačka svetost, razne su ga zajednice isposnika prihvatile kao svog zaštitnika, a kasnije je po njemu nazvan i red pavlina, prošireni redovnički pokret koji je snažno djelovao i u srednjovjekovnoj Hrvatskoj i Ugarskoj. Njegov se spomen slavi 15. siječnja.

Red pavlina

Red pustinjaka svetog Pavla Prvog Pustinjaka, poznatiji kao pavlini, osnovan je u 13. stoljeću u Mađarskoj upravo pod njegovim zaštitničkim imenom, a kasnije se snažno proširio i na hrvatske krajeve, gdje su pavlini podigli niz samostana, među njima i poznato marijansko svetište u Lepoglavi te ono u Šenkovcu. Red je njegovao upravo onaj ideal osamljene molitve i skromnosti koji predaja pripisuje samom Pavlu, spajajući ga s aktivnijim radom na dušobrižništvu i prepisivanju knjiga u samostanskim skriptorijima.

Odnos prema svetom Antunu u predaji

Iako je sveti Antun u kršćanskoj tradiciji ostao poznatiji i utjecajniji kao začetnik organiziranog redovništva, upravo je epizoda njegova posjeta starijem Pavlu poslužila kao poticaj za poruku duhovne poniznosti: i najveći isposnik mora priznati da postoji netko tko ga je u samoći i predanosti pretekao. Ta poruka, koju je sveti Jeronim namjerno ugradio u svoj spis, oblikovala je kasnije shvaćanje da svetost nije natjecanje, nego poziv koji svatko živi na svoj način.

Njegov se lik u kršćanskoj umjetnosti gotovo redovito prikazuje uz gavrana i palmu, simbole koji su postali prepoznatljiv likovni jezik za temu božje skrbi u potpunoj osamljenosti, motiv koji su kasnije preuzeli i slikari poput Diega Velázqueza i Josea de Ribere u svojim prikazima susreta Pavla i Antuna u pustinji.

Pavlini u Hrvatskoj

Red pustinjaka svetog Pavla Prvog Pustinjaka, poznat kao pavlini, osnovan je 1215. u Ugarskoj, a papa Urban IV. potvrdio ga je između 1261. i 1264. godine. Na vrhuncu razvoja red je brojio 207 samostana diljem Europe, od čega čak 127 na hrvatskom i ugarskom prostoru. Prvi pavlinski samostani u hrvatskim krajevima osnovani su u Dubici 1244. i u Remetama kraj Zagreba 1278., a od 1577. sjedište poglavara cijeloga reda bilo je u Lepoglavi, gdje su pavlini 1503. utemeljili i prvu hrvatsku gimnaziju. Uz molitvu i prepisivanje knjiga, redovnici su se bavili poljodjelstvom, vinogradarstvom i obrtom - u Lepoglavi su 1742. otvorili tvornicu svijeća i papira, a u Križevcima su od 1670. vodili nižu gimnaziju za svjetovne učenike. Car Josip II. ukinuo je red 1786., no pavlini su se u Hrvatsku vratili iz Poljske 1972. godine, čuvajući do danas uspomenu na sveca čije su ime nosili od samih početaka.