Sveti Petar Damiani, biskup i crkveni naučitelj

Siromašno djetinjstvo u Ravenni

Petar je rođen oko 1007. godine u Ravenni, kao najmlađe od velikog broja djece u obitelji koja je živjela u skromnim, često teškim okolnostima. Nakon smrti roditelja stariji brat ga je, prema predaji, zapostavljao i koristio kao čuvara svinja, uskraćujući mu i osnovno obrazovanje koje su tada uživala djeca boljeg podrijetla. Takvo djetinjstvo, obilježeno oskudicom i poniženjem, ostavilo je trag na cijeloj Petrovoj kasnijoj duhovnosti, osobito na njegovu naklonost prema strogosti i pokori.

Sudbinu mu je promijenio drugi brat, svećenik imenom Damjan, koji ga je uzeo k sebi, dao mu ime po sebi (odatle prezime Damiani) i omogućio mu školovanje. Petar je studirao u Ravenni, Faenzi i Parmi, izučavajući slobodne umjetnosti, teologiju i kanonsko pravo. Već oko dvadeset i pete godine bio je cijenjeni učitelj, s ugledom koji mu je otvarao put prema uspješnoj svjetovnoj karijeri.

Ulazak u samostan Fonte Avellana

Oko 1035. godine Petar je, na iznenađenje svojih učenika i kolega, iznenada napustio svjetovno učiteljstvo i stupio u pustinjačku zajednicu Fonte Avellana blizu Gubbija, u srednjoj Italiji, gdje je živio strog benediktinski način života obilježen postom, šutnjom i dugim satima molitve. Godine 1043. postao je poglavar, takozvani prior, te zajednice i tu je dužnost obnašao do smrti, unatoč povremenim željama za još strožom samoćom.

Pod njegovim vodstvom Fonte Avellana postala je poznata po strogosti discipline i po pisanim djelima koja je Petar sastavljao, među kojima je i spis poznat kao Liber Gomorrhianus, oštra kritika zlouporaba i nemoralnog ponašanja među svećenstvom, upućena izravno papi. Njegova pisma i propovijedi kružila su Italijom i pridonijela ugledu koji je nadilazio granice samostana.

Kardinal i crkveni reformator

Papa Stjepan IX. imenovao je Petra kardinalom biskupom Ostije 1057. godine, unatoč njegovu izričitom opiranju napuštanju samostanskog života. Kao kardinal zalagao se za ukidanje simonije, odnosno kupoprodaje crkvenih službi, i za celibat svećenstva, putujući u ime pape kao izaslanik u Milano, Francusku, Firencu i Njemačku, gdje je posredovao u sporovima između lokalnih biskupa i vladara.

Uvijek je čeznuo za povratkom u samostansku samoću i više je puta tražio od pape da ga oslobodi kardinalske službe, no dobivao je dopuštenje tek za kraća razdoblja povlačenja, nakon kojih se ponovno vraćao crkvenim poslovima.

Smrt i naslov crkvenog naučitelja

Petar Damiani umro je 22. veljače 1072. godine u Faenzi, na povratku s jednog od svojih brojnih izaslaničkih putovanja. Štovan je od srednjeg vijeka kao svetac i crkveni pisac, a papa Lav XII. proglasio ga je crkvenim naučiteljem 1828. godine, priznanjem koje se dodjeljuje samo malom broju svetaca čija su djela ocijenjena trajno vrijednima za nauk Crkve.

Danas se spominje kao jedan od najvažnijih crkvenih pisaca 11. stoljeća i pokretača reforme koja je izravno prethodila gregorijanskoj obnovi Crkve, pokretu koji je nekoliko desetljeća poslije njegove smrti odlučno raskrstio sa zlouporabama koje je on cijeli život kritizirao.

Nasljeđe jednog nemirnog duha

Petrova je osobitost bila upravo u tom stalnom sukobu između poziva na javnu službu i čežnje za samoćom, sukobu koji nikada nije razriješio u svoju korist, ali koji ga nije spriječio da djeluje odlučno kad god je to bilo potrebno. Njegova pisma, propovijedi i teološki spisi ostali su predmet proučavanja stoljećima poslije, a njegov primjer redovnika koji je iz molitve crpio snagu za suočavanje sa zlouporabama moći i danas se navodi kao poticaj svima koji rade na obnovi crkvenih ili društvenih ustanova iznutra.