Svetkovina svetih Petra i Pavla, apostola

Ribar kojeg je Isus nazvao Petrom

Šimun, ribar iz Betsaide na Galilejskom jezeru, jedan je od prvih učenika koje je Isus pozvao. Isus mu je dao novo ime, Kefa odnosno Petra, što znači stijena, uz riječi zabilježene u Matejevu evanđelju: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju.“ Petar je u evanđeljima prikazan kao vođa apostolske skupine, ali i kao čovjek slabosti: triput je zanijekao da poznaje Isusa u noći uhićenja, a nakon uskrsnuća triput je javno potvrdio ljubav prema njemu, kad ga je Isus pozvao da pase njegove ovce.

Petrova uloga nakon uskrsnuća

Prema Djelima apostolskim, Petar je predvodio ranu Crkvu u Jeruzalemu, održao prvi javni govor na blagdan Pedesetnice i bio prvi koji je, u slučaju satnika Kornelija, prihvatio krštenje pogana bez obveze obrezanja, otvarajući tako put širenju kršćanstva izvan židovskog naroda. Predaja govori da je posljednje godine života proveo u Rimu kao vođa tamošnje kršćanske zajednice.

Farizej koji je progonio Crkvu

Savao iz Tarza, obrazovan farizej i rimski građanin, u početku je aktivno sudjelovao u progonu kršćana, uključujući kamenovanje Stjepana. Na putu za Damask, gdje je krenuo uhititi kršćane, doživio je prema Djelima apostolskim iznenadno viđenje uskrslog Krista koje ga je oslijepilo i preobrazilo. Nakon krštenja postao je Pavao, jedan od najvažnijih navjestitelja evanđelja poganima.

Pavlova misijska putovanja

Pavao je proputovao velik dio istočnog Sredozemlja, osnivajući kršćanske zajednice u Maloj Aziji, Grčkoj i drugdje, na tri velika misijska putovanja opisana u Djelima apostolskim. Njegova su pisma crkvama, od kojih je sačuvano trinaest u Novom zavjetu, postala temeljni teološki tekstovi kršćanstva, posebno u pitanjima milosti, vjere i odnosa Zakona i evanđelja. Zbog svog nauka i djelovanja više je puta bio zatvaran, a na kraju je kao rimski građanin zatražio suđenje pred carem, zbog čega je doveden u Rim.

Mučeništvo u Rimu

Rana predaja, koju spominju crkveni pisci već krajem 1. i u 2. stoljeću, govori da su oba apostola pogubljena u Rimu za vrijeme progona kršćana pod carem Neronom, vjerojatno nakon velikog požara Rima 64. godine. Prema toj predaji Petar je, kao rimski građanin isključen iz povlastice mača, razapet naglavačke, na vlastiti zahtjev, jer se smatrao nedostojnim umrijeti na isti način kao Isus, dok je Pavao, kao rimski građanin, pogubljen mačem izvan gradskih zidina. Povijesno se točan datum i okolnosti ne mogu sa sigurnošću utvrditi, riječ je o staroj i postojanoj crkvenoj predaji, ne o suvremenom dokumentu.

Zajednički blagdan i njegovo značenje

Blagdan 29. lipnja slavi se zajedno unatoč tome što su Petar i Pavao imali različite putove i, prema nekim izvorima, i teološke napetosti oko pitanja poganokršćana, o čemu Pavao piše u Poslanici Galaćanima. Upravo ta različitost, ujedinjena u zajedničkom svjedočanstvu i mučeništvu, razlog je zašto Crkva slavi njihovo zajedništvo kao sliku jedinstva u različitosti. U Rimu se nad grobovima obojice podignule bazilike, sveti Petar u Vatikanu i sveti Pavao izvan zidina, koje su i danas među najvažnijim hodočasničkim odredištima kršćanstva.

Dva karaktera, jedna vjernost

Ono što Petra i Pavla čini upečatljivim parom nije sličnost, nego suprotnost njihovih putova prema istoj vjernosti. Petar je bio čovjek koji je padao i ustajao - zanijekao je Isusa u strahu, a onda cijeli život gradio na tom priznatom padu, dok je Pavao bio čovjek krajnosti, od žestokog progonitelja do jednako žestokog navjestitelja. Crkvena predaja obojicu prikazuje ne kao savršene ljude nego kao svjedoke koji su svoju slabost, odnosno svoju zabludu, pretvorili u polazište vjere, što njihov zajednički blagdan čini manje slavljem nepogrešivosti, a više slavljem obraćenja i ustrajnosti unatoč vlastitoj prošlosti.