Sveti Petar Klaver, svećenik

Katalonac koji je otišao preko oceana

Petar Klaver rodio se 26. lipnja 1580. u Verduu, u katalonskoj pokrajini Španjolske, u imućnijoj seljačkoj obitelji. Studirao je na sveučilištu u Barceloni, a 1602. stupio je u Isusovački red. Tijekom formacije na Mallorci upoznao je redovničkog vratara Alfonsa Rodrigueza, starijeg isusovca poznatog po dubokoj molitvenoj mudrosti, koji je mladog Petra potaknuo da zatraži misijsko slanje u Novi svijet, uvjeravajući ga da je ondje njegov poziv.

Godine 1610. Petar je stigao u Cartagenu, važnu luku na karipskoj obali današnje Kolumbije, koja je u to doba bila jedno od glavnih pristaništa transatlantske trgovine porobljenim ljudima iz Afrike. Zaređen za svećenika 1616., iduće je godine, prema predaji, položio osobni zavjet kojim se obvezao doživotno služiti porobljenim ljudima, potpisavši se „Petrus Claver, aethiopum semper servus“, „Petar Klaver, zauvijek sluga Etiopljana“, naziv koji se u to doba koristio za sve crne Afrikance, bez obzira na stvarno podrijetlo.

Klaver je razvio ustaljenu praksu: čim bi u luku pristao brod s porobljenim ljudima, koji su putovanje preživljavali u krajnje nehumanim uvjetima, ušao bi u brodsko potpalublje s hranom, vodom, lijekovima i osnovnom njegom za bolesne i iscrpljene. Uz pomoć prevoditelja koji su i sami bili bivši robovi, nastojao je s njima komunicirati na njihovim jezicima, objašnjavati osnove kršćanske vjere i pripremati ih za krštenje, koje je smatrao znakom njihova dostojanstva pred Bogom, dostojanstva koje im je društvo oko njih sustavno poricalo. Procjenjuje se, na temelju kasnijih izvještaja isusovačke provincije, da je tijekom više od četrdeset godina djelovanja krstio i duhovno njegovao desetke tisuća ljudi.

Klaverov rad valja čitati u okviru povijesnog konteksta: on nije javno osporavao sam sustav ropstva, koji je u to doba bio pravno i društveno prihvaćen u španjolskim kolonijama, nego se usredotočio na neposrednu tjelesnu i duhovnu skrb za žrtve tog sustava, u čemu je bio gotovo usamljen primjer među svojim suvremenicima. Posljednje su mu godine bile obilježene teškom bolešću, tijekom koje su ga, prema svjedočanstvima, zanemarivali čak i vlastiti sluge, dok su ga posjećivali upravo oni kojima je nekoć pomagao.

Umro je 8. rujna 1654. u Cartageni. Proglašen je svetim 1888. godine, zajedno sa svojim duhovnim učiteljem Alfonsom Rodriguezom, a papa Lav XIII. proglasio ga je zaštitnikom svih katoličkih misija među porobljenim i ugnjetavanim narodima.

Jezik kao most povjerenja

Uz osnovne europske jezike, Klaver je naučio i angolski jezik, kojim se služio velik broj tada dovođenih robova, što mu je omogućilo da im se izravno obrati, bez posrednika, u trenutku kada su bili najranjiviji i najviše u strahu. Prema procjenama isusovačke provincije iz kasnijih izvještaja, tijekom više od četrdeset godina djelovanja krstio je i vjerski poučio oko tristo tisuća ljudi, brojku koju povjesničari danas drže vjerojatno zaokruženom, no koja svjedoči o razmjerima njegova rada u gradu koji je bio jedno od najvećih pristaništa transatlantske trgovine ljudima. Osim rada u luci, redovito je obilazio i zatvore te bolnice, brinući se za bolesne i umiruće bez obzira na njihovo podrijetlo ili društveni položaj.

Klaverov rad nije prolazio bez otpora: imućni trgovci robovima i dio uglednijeg društva Cartagene doživljavali su njegovu revnost kao neumjesnu, a neki su ga javno optuživali da nepotrebnom gorljivošću obezvređuje sakramente dijeleći ih onima koje društvo nije smatralo dostojnima jednake pažnje kao slobodne ljude. Ironija njegovih posljednjih godina bila je u tome što je, teško bolestan i nepokretan, ostao prepušten skrbi vlastite sluškinje, crnkinje koja ga je, prema svjedočanstvima iz postupka kanonizacije, zapuštala i zanemarivala, dok su ga istodobno redovito posjećivali upravo oni kojima je nekoć, zdrav i pun snage, prvi izlazio u susret na obali.