Sveti Pio V., papa

Sin siromašne plemićke obitelji

Antonio Michele Ghislieri rođen je 17. siječnja 1504. godine u Boscu kraj Alessandrije u Lombardiji, u osiromašenoj plemićkoj obitelji koja nije imala sredstava za njegovo obrazovanje. Kao dječak je čuvao ovce, a dominikanci iz obližnje Voghere primijetili su njegovu nadarenost i primili ga na besplatno školovanje. Ubrzo je stupio u njihov red, gdje je 1528. godine zaređen za svećenika. Šesnaest je godina predavao teologiju i filozofiju te obnašao službe učitelja novaka i priora u više samostana sjeverne Italije, poznat po strogosti prema samome sebi i jednostavnosti života koju je zadržao do kraja.

Inkvizitor i kardinal

Godine 1556. papa Pavao IV. imenovao ga je biskupom Sutrija i Nepija, a njegova odlučna, ponekad i nemilosrdna borba protiv hereze dovela je do imenovanja inkvizitorom za Milano i Lombardiju. Iste godine postao je kardinal, a 1558. godine veliki inkvizitor za cijelo kršćanstvo, položaj na kojem je stekao glas nepokolebljivog, ali i pravednog crkvenog dužnosnika. Godine 1559. premješten je u Mondovì, gdje je obnovio crkvenu stegu i vjerski život zapušten tijekom prethodnih desetljeća.

Izbor za papu

Izabran je za papu 7. siječnja 1566. godine, unatoč vlastitom oklijevanju i izražavanju nedostojnosti za tu službu. Kao papa zadržao je strog redovnički način života - odbijao je raskoš papinskog dvora, nosio je dominikanski habit ispod papinskih ornata i, prema svjedočanstvima suvremenika, obavljao najmanje dvije meditacije dnevno klečeći pred Presvetim oltarskim sakramentom.

Provedba tridentskih reformi

Glavna zadaća njegova pontifikata bila je provedba odluka Tridentskog sabora, koji je završio nekoliko godina prije njegova izbora. Reformirao je kler, ukinuo brojne zloporabe u dodjeli crkvenih služba, suzbijao je nepotizam u Crkvi te je izdao Rimski katekizam (1566.), reformirani brevijar (1568.) i novi misal (1570.), dokumente koji su oblikovali katoličku liturgiju sve do 20. stoljeća. Zatvorio je javne kuće u Rimu i pokušao, bezuspješno, obnoviti katoličanstvo u Engleskoj, zbog čega je formalno izopćio kraljicu Elizabetu I.

Lepanto

Njegov je pontifikat obilježila bitka kod Lepanta 7. listopada 1571., u kojoj je kršćanska liga, koju je organizirao ujedinivši Veneciju, Španjolsku i papinsku državu, porazila osmansku flotu i time zaustavila daljnje širenje osmanske pomorske sile na Sredozemlju. Prema predaji, Pio V. je u trenutku pobjede, iako se nalazio daleko od bojišta u Rimu, prekinuo poslovni sastanak i objavio prisutnima da je vrijeme zahvaliti Bogu na pobjedi, prije nego što je vijest službeno stigla u grad. Pobjedu je pripisao molitvi krunice te je u njezinu spomen uveo blagdan Gospe od Ružarija.

Smrt i kanonizacija

Pio V. umro je 1. svibnja 1572. godine u Rimu, od bolesti bubrežnih kamenaca. Papa Klement X. proglasio ga je blaženim 1672., a papa Klement XI. svetim 1712. godine. Blagdan mu se slavi 30. travnja, a ostao je upamćen kao jedan od najodlučnijih pobornika katoličke obnove nakon protestantske reformacije.

Nasljeđe u liturgiji

Misal koji je Pio V. objavio 1570. godine, poznat kao Tridentski misal, ostao je normativni oblik rimskog obreda gotovo četiri stoljeća, sve do liturgijske reforme Drugog vatikanskog koncila u drugoj polovici 20. stoljeća. Ta činjenica sama po sebi svjedoči o dosegu njegovih reformi - malo je papa čije su odluke o crkvenoj praksi ostale na snazi toliko dugo bez bitnih izmjena, što ga čini jednom od ključnih figura u oblikovanju katoličkog identiteta ranog novovjekovlja.