Sveti Pio iz Pietrelcine, svećenik

Dječak iz Pietrelcine

Rodio se 25. svibnja 1887. u Pietrelcini, malom mjestu u pokrajini Benevento, i na krštenju dobio ime Francesco Forgione. Obitelj je bila seljačka i siromašna. Da bi sinu platio školovanje, otac Grazio dvaput je odlazio raditi u Ameriku. Ta pojedinost puno govori o tome iz čega je Pio izrastao: njegov je poziv bio plaćen tuđim odricanjem, prije nego što je on sam išta odlučio.

Svećenik u ratnim godinama

U kapucinski novicijat u Morconeu stupio je 6. siječnja 1903. i uzeo redovničko ime Pio. Za svećenika je zaređen 10. kolovoza 1910. Zdravlje mu je cijeloga života bilo slabo. Kad je 1915. pozvan u vojsku, raspoređen je u sanitetsku jedinicu u Napulju, ali je zbog plućne bolesti stalno bio na dopustima, dok nije u ožujku 1918. proglašen nesposobnim i otpušten.

Rane koje nije htio pokazivati

U rujan 1916. dolazi u samostan Gospe od Milosti u San Giovanni Rotondu i ondje ostaje do smrti. Dana 20. rujna 1918., nakon mise, pred raspelom je primio rane na rukama, nogama i boku koje su mu ostale trajno. Skrivao ih je rukavicama i izbjegavao razgovor o njima.

Rane su više puta pregledavali liječnici. Luigi Romanelli, ravnatelj civilne bolnice u Barletti, pregledavao ga je osam dana u svibnju 1919. i vraćao se još triput tijekom idućih petnaest godina; zapisao je da rane nemaju kraste, upalu ni ožiljno tkivo i da im ne može naći kliničko objašnjenje. Amico Bignami, ugledni liječnik i uvjereni ateist, pregledao ga je iste godine i pretpostavio da bi rane mogle biti posljedica sugestije. Liječnici se nisu složili ni oko toga koliko su rane duboke. Nitko od njih nije ponudio objašnjenje koje bi ostali prihvatili.

Godine šutnje

Ovo je dio njegova života koji se rijetko prepričava. Kako su oko njega rasle glasine i hodočašća, Sveta Stolica je postala oprezna. Dana 9. lipnja 1931. Sveti Oficij mu je zabranio da javno slavi misu, da ispovijeda, da se dopisuje s vjernicima i da prima posjete. Zabrana je trajala gotovo dvije godine.

Padre Pio na to nije javno odgovorio ni prosvjedovao. Misu je slavio sam, u unutarnjoj kapeli. Godine 1933. papa Pio XI. naredio je da se ograničenja povuku, uz objašnjenje da prema njemu nije bio loše raspoložen nego loše obaviješten. Ispovijedati je smio ponovno od 1934. Za mnoge koji su ga poznavali, upravo je ta poslušnost bila najuvjerljiviji dokaz njegove ozbiljnosti.

Bolnica na brdu

Zamisao o bolnici nosio je godinama. Gradnja je počela 1947., s malo novca i bez velikog plana, na brdu iznad mjesta u kojem tada nije bilo ozbiljne zdravstvene skrbi. Prve ambulante otvorene su 1954., a bolnica je primila prvog pacijenta 10. svibnja 1956. Nazvao ju je Casa Sollievo della Sofferenza, Kuća za ublažavanje patnje. Od 1991. ima status znanstvenog instituta od nacionalnog značenja i danas je jedna od najvećih bolnica u južnoj Italiji.

Za njega to nije bio sporedan pothvat. Molitvu i liječenje držao je zajedno: patnju treba nositi, ali je treba i olakšati kad se može.

Ispovjedaonica

Najveći dio dana provodio je ispovijedajući. Ljudi su dolazili iz cijele Italije, a poslije i iz drugih zemalja, i znali su čekati danima na red. Bio je poznat po tome da je znao biti oštar, osobito prema onima koji su dolazili iz radoznalosti, i vrlo blag prema onima koji su dolazili slomljeni. Govorio je da ispovijed treba biti redovita, kao pranje, a ne izvanredan događaj.

Molitvene skupine

Od 1947. oko njega su se počele okupljati molitvene skupine. Prvi popis sastavljen je 1950., a do njegove kanonizacije bilo ih je preko tristo, i u Italiji i izvan nje. Statut im je Sveta Stolica odobrila 1986., a središte im je i danas uz bolnicu u San Giovanni Rotondu.

Smrt, kanonizacija i Ivan Pavao II.

Umro je 23. rujna 1968. u San Giovanni Rotondu. Blaženim ga je proglasio Ivan Pavao II. 2. svibnja 1999., a svetim 16. lipnja 2002.

Veza između njih dvojice starija je od toga. Karol Wojtyła posjetio je San Giovanni Rotondo 1947., kao mlad svećenik, i ondje se ispovjedio kod Padre Pija. Godine 1962., već kao krakovski biskup, pisao mu je i molio molitvu za tešku bolesnicu, liječnicu Wandu Półtawsku. Ona je ozdravila, a Wojtyła mu je poslao pismo zahvale. Priča koja se uz to često dodaje, da mu je Padre Pio tada prorekao papinstvo, nije istinita: Ivan Pavao II. ju je sam više puta demantirao.

Godine 2008. tijelo mu je ekshumirano i izloženo štovanju. Lice je bilo previše propalo da bi se pokazalo, pa je prekriveno maskom izrađenom prema fotografijama. Crkva nikada nije proglasila da je tijelo ostalo neraspadnuto, iako se to često tvrdi.

Što se pripovijeda, a što je zabilježeno

Uz Padre Pija veže se mnogo pripovijedanja: da se pojavljivao na dva mjesta istodobno, da je oko njega osjećan miris cvijeća, da je u ispovjedaonici znao grijehe koje mu penitent nije izgovorio. To su svjedočanstva vjernika i dio pobožne predaje. Crkva ih ne proglašava činjenicama i ne traži da se u njih vjeruje.

Proglašenje svetim ne potvrđuje pojedine priče koje o nekome kruže, nego svetost njegova života. Kod Padre Pija ono što je najbolje dokumentirano ujedno je i najmanje spektakularno: pedeset godina na istom mjestu, dvije godine šutnje bez gorčine, bolnica sagrađena za tuđu bol i ljudi koji su odlazili od njega lakši nego što su došli.