Sveti Pio X., papa

Sin poštara iz Riesea

Giuseppe Melchiorre Sarto, budući papa Pio X., rodio se 1835. godine u mjestu Riese u pokrajini Treviso, kao drugo od desetero djece seoskog poštara Giovannija Battiste Sarta i njegove supruge Margarite. Otac mu je umro 1852. godine, dok mu je ostavio u nasljeđe, kako se kasnije govorilo, prije svega primjer skromnog i poštenog rada. U gimnaziju je svakodnevno pješačio nekoliko kilometara, a obiteljsko siromaštvo obilježilo je njegovo shvaćanje svećeništva kao službe bliske običnim ljudima, a ne društvenog uzdizanja.

Župnik i biskup blizak narodu

Zaređen za svećenika 1858. godine, Sarto je gotovo devet godina služio kao kapelan u Tombolu, gdje je preuzeo velik dio župnih dužnosti te osnovao večernju školu za odrasle nepismene seljake. Godine 1867. postao je nadžupnik u Salzanu, gdje je obnovio crkvu i posebno se istaknuo predanošću tijekom epidemije kolere, ostajući uz oboljele u trenucima kad su mnogi bježali iz straha od zaraze. Za biskupa Mantove imenovan je 1884. godine, s posebnim naglaskom na obrazovanje svećeništva, a od 1893. bio je kardinal i patrijarh Venecije, gdje je unatoč političkim preprekama talijanske vlade osnovao fakultet kanonskog prava i njegovao gregorijansko pjevanje.

Izbor za papu i geslo obnove

Sarto je izabran za papu 4. kolovoza 1903. godine, uzevši ime Pio X. i geslo instaurare omnia in Christo, obnoviti sve u Kristu, koje je odredilo smjer njegova cijelog pontifikata. Za razliku od mnogih prethodnika iz visokog plemstva, Pio X. je zadržao navike jednostavnog seoskog svećenika, izbjegavajući dvorski sjaj i osobno se brinući za siromašne rimske obitelji, o čemu su kružile brojne pripovijesti među njegovim suvremenicima.

Reforma pričesti i katehizacije

Jedna od najznačajnijih Piovih odluka bila je poticanje na čestu, po mogućnosti svakodnevnu pričest odraslih vjernika, uz olakšavanje uvjeta posta za bolesne. Dekretom Quam singulari iz 1910. godine odredio je da djeca smiju pristupiti prvoj pričesti čim dosegnu dob razlučivanja, obično oko sedme godine, umjesto da čekaju, kako je do tada bilo uobičajeno, do kasnijeg djetinjstva. Enciklikom Acerbo nimis iz 1905. godine naglasio je važnost sustavne vjeronaučne poduke djece i odraslih u svakoj župi.

Borba protiv modernizma

Pio X. smatrao je da suvremena filozofska i teološka strujanja, skupno nazvana modernizmom, ugrožavaju temelje katoličkog nauka pokušajem da vjeru podrede promjenjivim mjerilima suvremene misli. Godine 1907. objavio je dekret Lamentabili, kojim je osudio šezdeset i pet stavova vezanih uz nadahnuće Svetog pisma i naučavanje Crkve, a potom encikliku Pascendi, koja je sustavno pobijala modernizam na području filozofije, apologetike i povijesti, uvevši i mrežu crkvenih cenzora radi nadzora nad teološkim pisanjem, mjeru koju su brojni povjesničari kasnije ocijenili prestrogom.

Reforma Kurije i posljednje godine

Pio X. proveo je i opsežnu reorganizaciju Rimske kurije apostolskom konstitucijom Sapienti consilio iz 1908. godine, pokrenuo kodifikaciju kanonskog prava dovršenu tek pod njegovim nasljednicima te osnovao Papinski biblijski institut. Umro je 1914. godine, nedugo nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, koji ga je, prema svjedočanstvima bliskih suradnika, duboko potresao. Proglašen je svetim 1954. godine, kao prvi papa nakon gotovo tri stoljeća uzdignut na oltar, upravo zbog spoja jednostavnosti, pastoralne blizine i odlučnosti u pitanjima nauka koja su obilježila njegov pontifikat.

Prvi papa uzdignut na oltar nakon stoljeća

Kad je Pio X. proglašen svetim 1954. godine, bio je to prvi slučaj kanonizacije jednog pape od Pija V. u šesnaestom stoljeću, što je same suvremenike navelo da u tome vide potvrdu koliko je njegov pristup, obilježen jednostavnošću, blizinom narodu i jasnoćom u pitanjima nauka, ostavio dubok trag u pamćenju Crkve. Njegovo tijelo, izloženo u bazilici svetog Petra, prema svjedočanstvima hodočasnika i danas privlači vjernike koji u njegovu liku prepoznaju papu koji nikada nije zaboravio odakle je potekao.