Sveti Polikarp, biskup i mučenik

Učenik apostola Ivana

Prema staroj crkvenoj predaji koju prenosi sveti Irenej Lyonski, Polikarp je u mladosti bio učenik apostola Ivana i drugih koji su osobno poznavali Isusa Krista, čime predstavlja živu poveznicu između apostolskog doba i sljedećih naraštaja Crkve. Rodio se oko 69. godine, vjerojatno u Smirni ili njezinoj okolici u rimskoj provinciji Aziji, na području današnje zapadne Turske. Njegov dugi život od osamdeset i šest godina, kako sam navodi pred smrt, obuhvatio je gotovo cijelo prvo i pola drugog stoljeća kršćanstva, razdoblje kada se Crkva još borila za vlastiti identitet nasuprot poganskom okruženju i unutarnjim krivovjerjima.

Biskup Smirne

Polikarp je postao biskupom Smirne, jedne od sedam crkava spomenutih u Otkrivenju, i tu je službu obnašao desetljećima, uživajući velik ugled među kršćanskim zajednicama Male Azije. Sveti Ignacije Antiohijski, mučenik koji je prolazio kroz Smirnu na putu u Rim gdje je trebao biti pogubljen, pisao mu je s dubokim poštovanjem i povjerio mu brigu za svoju Crkvu u Antiohiji. Ta prepiska, sačuvana do danas, jedan je od najvažnijih izvora za poznavanje Polikarpova života i djelovanja te crkvenih prilika ranog 2. stoljeća.

Poslanica Filipljanima

Filipska je zajednica, na traženje koje je uputila Polikarpu, primila od njega poslanicu koja se ubraja među najvrjednije spise takozvanih apostolskih otaca. Riječ je o jednome od najbolje potvrđenih dokumenata starokršćanske književnosti, prepunom doslovnih navoda iz novozavjetnih spisa, što ga čini iznimno vrijednim svjedokom o tome koje su se novozavjetne knjige već u to doba čitale i cijenile u kršćanskim zajednicama. U poslanici Polikarp potiče Filipljane na postojanost u vjeri, čistoću života i vjernost predaji koju su primili od apostola, upozoravajući istodobno na krivovjerja koja su se već tada širila Crkvom.

Susret s papom Anicetom u Rimu

U poznim godinama života Polikarp je putovao u Rim gdje se susreo s papom Anicetom, uglavnom oko pitanja datuma slavljenja Uskrsa - u Maloj Aziji Kristova se muka i uskrsnuće slavila na četrnaesti dan mjeseca nisana prema židovskom kalendaru, dok je rimska Crkva Uskrs slavila u nedjelju. Premda se dvojica crkvenih poglavara nisu uspjela usuglasiti oko same prakse, prema predaji su se u miru rastali i zajedno slavili euharistiju, pri čemu je Anicet iz poštovanja prepustio Polikarpu da predsjeda slavlju. Taj se susret danas smatra ranim primjerom crkvenog zajedništva usprkos razlikama u lokalnim običajima.

Uhićenje i mučeništvo

Progon kršćana zahvatio je Smirnu i u vrijeme kada je Polikarp već bio duboko ostario. Prema izvještaju poznatom kao "Mučeništvo svetog Polikarpa", jednom od najstarijih sačuvanih neovisnih opisa kršćanskog mučeništva izvan novozavjetnih spisa, Polikarp se isprva sklonio na obližnje imanje, no ondje ga je odao jedan od ukućana pod prisilom. Uhićen je jedne večeri te odveden pred rimskog upravitelja koji ga je pozivao da se odrekne Krista i prinese žrtvu carskom kultu kako bi spasio život.

"Kako mogu psovati svoga kralja"

Na te je pozive Polikarp, prema predaji, odgovorio riječima koje su ostale zapamćene kao jedno od najsnažnijih svjedočanstava vjernosti u ranoj Crkvi: "Osamdeset i šest godina služim mu i nije mi učinio ništa nažao - kako mogu psovati svoga kralja koji me spasio?" Odbivši se odreći vjere, osuđen je na smrt spaljivanjem na javnom mjestu pred okupljenim mnoštvom. Izvještaj navodi da je pogubljen 23. veljače 155. godine, iako neki noviji istraživači tu dataciju stavljaju nešto kasnije u drugu polovicu 2. stoljeća.

Baština mučeništva

Izvještaj o Polikarpovoj smrti, sastavljen ubrzo nakon događaja u obliku poslanice smirnske Crkve upućene drugim kršćanskim zajednicama, postao je predloškom za kasnija pisanja o kršćanskim mučenicima i smatra se jednim od najstarijih sačuvanih dokumenata te vrste. Polikarpov život i smrt Crkva od najranijih stoljeća drži svjedočanstvom postojanosti u vjeri unatoč starosti, ugledu i mogućnosti lakog izbavljenja odricanjem od Krista.