Sveti Poncijan, papa, i Hipolit, svećenik, mučenici

Papa i njegov protivnik

Poncijan je izabran za rimskog biskupa 230. godine, u razdoblju relativnog mira za Crkvu prije velikih progona sredine 3. stoljeća. O njegovu ranijem životu ne zna se gotovo ništa pouzdano. Za njegova pontifikata u Rimu je djelovao i Hipolit, ugledan svećenik i plodan crkveni pisac, autor važnih teoloških i liturgijskih djela, koji je godinama bio u sukobu s rimskim biskupima zbog crkveno-disciplinskih pitanja, osobito oko postupanja prema onima koji su se nakon teških grijeha htjeli vratiti u zajednicu Crkve. Taj je sukob doveo do toga da je dio zajednice u Rimu Hipolita smatrao suparničkim biskupom, protupapom, u odnosu na priznatog rimskog biskupa.

Godine 235. car Maksimin Tračanin pokrenuo je progon usmjeren ponajprije protiv crkvenog vodstva. Poncijan i Hipolit uhićeni su i obojica osuđena na prisilni rad u rudnicima na otoku Sardiniji, kaznu koja se u to doba smatrala gotovo izvjesnom smrtnom presudom zbog teških uvjeta rada. Prema crkvenoj predaji sačuvanoj u ranim popisima rimskih biskupa, upravo su se u progonstvu, suočeni sa zajedničkom patnjom, Poncijan i Hipolit izmirili, a Hipolit je pred smrt priznao jedinstvo s rimskom Crkvom, okončavši time dugogodišnji raskol.

Poncijan je, svjestan da neće preživjeti progonstvo, prije odlaska u progonstvo ili ubrzo nakon njega podnio ostavku na službu rimskog biskupa, postupak koji se smatra jednim od najranijih zabilježenih slučajeva dobrovoljne papine ostavke, kako bi omogućio izbor nasljednika i neometano vodstvo Crkve u Rimu. Obojica su umrla u rudnicima Sardinije iste, 235. godine, iscrpljeni teškim radom.

Njihova su tijela kasnije prenesena natrag u Rim, gdje su sahranjena, Poncijan u katakombama Kalista, a Hipolit na Tiburtinskoj cesti. Rimska je Crkva obojicu ubrzo počela štovati kao mučenike, zajedno slaveći njihov spomen, upravo zbog simboličke snage njihova pomirenja: dvojica ljudi koji su se dugo razilazili u crkvenim pitanjima, u trenutku najveće kušnje pronašli su put natrag u zajedništvo.

Raskol prije progonstva

Hipolitov spor s rimskim biskupima počeo je još u vrijeme pape Zefirina, kojega je Hipolit, prema vlastitim spisima, smatrao nesposobnim čovjekom, nedostojnim voditi rimsku Crkvu, ponajviše zbog blažeg pristupa nekim kristološkim pitanjima. Kada je 217. godine za biskupa izabran Kalist, dotadašnji Zefirinov đakon, Hipolit je prekinuo zajedništvo s njim i okupio oko sebe manju skupinu vjernika koja ga je priznavala biskupom, dok je Kalistovu zajednicu, znatno brojniju, prezirno nazivao „školom Kalistovom“. U tom je razdoblju, tijekom pontifikata Urbana i potom Poncijana, napisao svoje najopsežnije djelo, Philosophumena, opsežnu raspravu protiv tadašnjih hereza.

Raskol je trajao gotovo dva desetljeća, sve do zajedničkog progonstva 235. godine, kada su Poncijan i Hipolit, prema svjedočanstvu ranih rimskih popisa, doista pronašli put pomirenja usred teških uvjeta sardinijskih rudnika. Poncijanova odluka da položi biskupsku službu 28. rujna 235., kako bi Crkva u Rimu mogla izabrati nasljednika i nastaviti djelovati bez praznine na čelu, danas se smatra jednim od najranije zabilježenih slučajeva dobrovoljne odreke crkvene službe. Kasnije je papa Fabijan dao prenijeti posmrtne ostatke obojice natrag u Rim, a to zajedničko prenošenje tijela smatra se, prema povjesničarima, konačnom, javnom potvrdom da je Hipolit pred smrt doista bio u punom zajedništvu s Crkvom koju je nekoć osporavao. Njihova je zajednička uspomena tako postala trajan crkveni podsjetnik da ni najdublji unutarnji sukobi ne moraju biti posljednja riječ, nego da patnja i vjernost mogu, kako se to dogodilo na Sardiniji, otvoriti put istinskom pomirenju.