Sveti Processo i Martinijan, mučenici

Stražari tamnice Mamertinum

Prema staroj rimskoj predaji, Processo i Martinijan bili su vojnici zaduženi za čuvanje tamnice Mamertinum u Rimu, u kojoj su, prema istoj predaji, bili zatočeni apostoli Petar i Pavao prije svog mučeništva. Tamnica se nalazila u podnožju Kapitolskog brda i služila je za zatvaranje osuđenika na smrt, pa je čuvanje takvog zatvorenika bila ozbiljna služba u rimskoj vojsci.

Susret s apostolima

Predaja pripovijeda da su Processo i Martinijan, svjedočeći ustrajnosti i vjeri dvojice apostola u zatvoru, i sami zatražili krštenje, koje je navodno obavljeno vodom koja je čudesno provrela unutar samog zatvora. Nakon toga su prešli na kršćanstvo i prestali sudjelovati u progonu vjernika. Ovakve priče o obraćenju tamničara pojavljuju se u više ranokršćanskih predaja o apostolima u zatvoru, pa je teško sa sigurnošću utvrditi povijesnu jezgru događaja.

Mučeništvo i grob na Via Aureliji

Zbog svog obraćenja Processo i Martinijan uhićeni su i, prema predaji, podvrgnuti mučenju te naposljetku pogubljeni izvan grada. Pokopani su u grobnici koja se nalazila, kako bilježi stara predaja, kod druge milje ceste Via Aurelia, u takozvanoj grobnici Damaza. Martirologij ih navodi na više datuma - njihov dan smrti bilježi se 2. srpnja, no spominju ih i zapisi uz 31. svibnja te 1. srpnja, što pokazuje koliko su rani kalendari mučenika bili neujednačeni.

Crkva kod bazilike svetog Pankracija

Nad njihovim grobom kasnije je podignuta crkva u njihovu čast, u blizini bazilike svetog Pankracija na Via Aureliji. Ta je crkva bila djelatna i posjećivana od hodočasnika još u 7. stoljeću, u vrijeme kad je Rim bio jedno od najvažnijih odredišta kršćanskog hodočašća na Zapadu. Papa Grgur Veliki održao je u toj crkvi homiliju u čast Processa i Martinijana na godišnjicu njihova mučeništva, što svjedoči da je njihov kult već u 6. stoljeću bio čvrsto ukorijenjen u rimskom bogoslužju.

Danas se dio njihovih relikvija čuva u bazilici svetog Petra u Vatikanu, gdje im je posvećen poseban oltar, dok se dio predaje veže i uz stariju grobnicu na Via Aureliji.

Mučenici u vremenu progona

Priču o Processu i Martinijanu valja smjestiti u širi kontekst prvih stoljeća kršćanstva u Rimu, kad su pripadnici carske vojske i uprave koji su prelazili na novu vjeru bili osobito izloženi opasnosti, jer je njihovo obraćenje predstavljalo izravnu neposlušnost prema državnom kultu kojemu su po službi bili obvezni. Priče o tamničarima i stražarima koji su, dirnuti postojanošću zatvorenika, sami prihvatili krštenje, ponavljaju se u više ranokršćanskih predaja diljem Carstva, što pokazuje da su takva obraćenja bila poznata pojava, iako se pojedinosti pojedinih slučajeva teško mogu provjeriti. Motiv preobraćenja plaćenog vlastitim životom bio je jedan od najsnažnijih u ranoj kršćanskoj propovijedi, jer je svjedočio da vjera nadilazi službenu dužnost i strah od kazne.

Ono što povijest zna, a što je predaja

Kao kod mnogih ranokršćanskih mučenika, izvorni podaci o Processu i Martinijanu nisu sačuvani. Stručnjaci koji su proučavali njihov kult izričito navode da se o njihovu identitetu i o točnom vremenu mučeništva ništa sa sigurnošću ne zna, iako je njihovo štovanje potvrđeno kao vrlo staro, prisutno već u kršćanskoj antici. Priča o njihovoj povezanosti s apostolima Petrom i Pavlom u tamnici Mamertinum pripada kasnijoj hagiografskoj predaji, koja je nastala da poveže lokalni rimski kult s najvažnijim apostolskim likovima grada. Ono što je povijesno utvrđeno jest postojanje vrlo starog groba i kulta na Via Aureliji, spomenutog već u ranim rimskim itinerarijima za hodočasnike i u liturgijskim tekstovima iz 6. stoljeća. Blagdan im se u rimskom kalendaru bilježi 2. srpnja.