Sveti Prot i Jacint, mučenici

Mučenici ranog Rima

Prot i Jacint (Hijacint) mučenici su stradali u Rimu za vrijeme jednog od progona kršćana u trećem stoljeću, prema predaji za vladavine cara Valerijana, između 257. i 259. godine. Njihov zajednički spomen zabilježen je već u „Depositio martyrum“, popisu mučenika iz sredine 4. stoljeća, pod datumom 11. rujna, što je znak da je njihovo štovanje u rimskoj Crkvi bilo ustaljeno vrlo rano, samo stotinjak godina nakon njihove smrti.

Prema predaji koja se razvila oko njihova imena, obojica su bili sluge u domu Eugenije, mlade rimske plemkinje koja je, prema legendi, prihvatila kršćanstvo i posvetila se djevičanstvu. Ta se predaja ne može povijesno potvrditi u svim pojedinostima, no drevnost samog spomena u martirologiju svjedoči da su Prot i Jacint stvarno postojali i doista stradali za vjeru u trećem stoljeću, kao braća po krvi ili barem po zajedničkoj sudbini.

Grob u rimskim katakombama

Pokopani su zajedno u istoj grobnici u groblju Basile (Bazile), na Via Salariji, u prostoru koji je kasnije nazvan katakombom svetog Hermesa. Grob je stoljećima bio izgubljen, sve dok ga 21. ožujka 1845. nisu ponovno otkrili arheolozi. U grobnici svetog Jacinta pronađeni su pepeo i komadići izgorjelih kostiju, što upućuje na to da je mučenik umro u vatri. Prota se posmrtni ostaci u toj grobnici nisu pronašli u cijelosti, jer su, prema predaji, već u 8. ili 9. stoljeću preneseni u grad.

Papa Damaz i natpis

Papa Damaz, koji je u 4. stoljeću dao brojnim rimskim mučenicima spjevati počasne natpise i obnovio pristup njihovim grobnicama, posvetio je epitaf i Protu i Jacintu, nazivajući ih braćom. On je dao urediti oštećenu grobnicu, postaviti stube i svjetlarnik te postaviti spomen-natpis koji slavi njihovo mučeništvo - natpis koji je poslužio i za potvrdu identiteta groba kad je otkriven u 19. stoljeću.

Premještanje relikvija

Kad je papa Leon IV. sredinom 9. stoljeća premještao kosti mnogih rimskih mučenika u gradske crkve zbog sigurnosti pred napadima, prenesene su i kosti svetog Prota. Danas se štuju u rimskoj crkvi San Giovanni dei Fiorentini. Relikvije svetog Jacinta, pronađene tek pri iskapanju 1845. godine, položene su u kapelu Kolegija za širenje vjere (Propaganda Fide) u Rimu, gdje se čuvaju i danas.

Nesigurnost oko akata mučeništva

Treba jasno reći da su takozvani akti njihova mučeništva - opisi suđenja i pojedinosti stradanja kakvi se prenose u nekim kasnijim zbirkama - ocijenjeni vrlo nepouzdanima; suvremena literatura izrijekom napominje da se ne mogu uzeti kao povijesno pouzdan izvor. Ono što ostaje čvrsto utemeljeno jest arheološki nalaz iz 1845., autentičnost relikvija svetog Jacinta te drevnost samog liturgijskog spomena, potvrđena „Depositio martyrum“, Gelazijevim sakramentarom i starim hodočasničkim putopisima po Rimu.

Značenje njihova spomena

Arheološko otkriće iz 1845. ubraja se među važnije nalaze u povijesti proučavanja rimskih katakombi u 19. stoljeću, jer je potvrdilo pouzdanost starih martirologija na konkretnom primjeru - ono što je stoljećima bilo samo ime u popisu, pokazalo se stvarnim grobom sa stvarnim ostacima.

Trajna poruka

Priča o Protu i Jacintu, iako oskudna u pojedinostima, važna je jer pokazuje da kršćanstvo u prvim stoljećima nije bilo vjera ograničena na obrazovane i imućne rimske građane, nego je zahvaćalo i sluge, ljude bez društvenog ugleda, koji su unatoč tomu bili spremni podnijeti mučeništvo. Njihov zajednički grob i zajednički spomen u martirologiju svjedoče o bratskoj vjernosti koja je nadživjela vlastita imena kroz gotovo sedamnaest stoljeća. Zbog nesigurnosti oko pojedinosti njihovo je štovanje danas ograničeno uglavnom na mjesne, rimske kalendare, a ne na cijelu Crkvu.