Sveti Rajmund Penjafortski, svećenik

Katalonski plemić i pravnik

Rajmund je rođen 1175. u mjestu Villafranca de Benadis blizu Barcelone, u katalonskoj plemićkoj obitelji. Već je 1195. postao profesor crkvenog prava i predavao petnaest godina prije nego što je 1210. otišao u Bolognu usavršiti studij kanonskog prava. Na tamošnjem sveučilištu tri je godine predavao i objavio raspravu o crkvenom zakonodavstvu koja se do danas čuva u Vatikanskoj knjižnici. Bio je poznat po oštroumnosti i temeljitosti, a njegovo pravničko znanje kasnije će oblikovati cijelu crkvenu upravu.

Ulazak u dominikanski red

Vrativši se u Barcelonu, Rajmund je 1222. čuo propovijedi blaženog Reginalda, priora dominikanaca u Bologni, i to ga je potaknulo da uđe u Dominikanski samostan u Barceloni te primi redovničko odijelo. Iste godine, zajedno sa svetim Petrom Nolascom, sudjelovao je u utemeljenju Reda Blažene Djevice Marije od Milosrđa (mercedarijaca), reda čija je zadaća bila otkupljivati kršćane zarobljene u muslimanskom ropstvu. Osnovao je i jezične škole u Barceloni i Tunisu za proučavanje arapskog i hebrejskog jezika, s ciljem lakšeg dijaloga i obraćenja Maura i Židova.

Sređivanje crkvenog prava

Papa Grgur IX. pozvao ga je 1230. u Rim i imenovao svojim kapelanom i velikim penitencijarom. Njegov najvažniji pothvat bilo je sređivanje i kodificiranje crkvenih kanona: objedinio je dvanaestak do četrnaest dotadašnjih zbirki propisa u jedinstvenu zbirku poznatu kao Dekretale, objavljenu 1234. Taj je zbornik stoljećima ostao temeljni izvor kanonskog prava Katoličke crkve, sve do velike reforme početkom 20. stoljeća. Na zahtjev je sastavio i priručnik za ispovjednike, Summa de casibus, koji je pomagao svećenicima u rješavanju moralnih pitanja.

Vođa dominikanaca i zaštitnik zarobljenika

Godine 1238. izabran je za generala Dominikanskog reda, no dužnost je obnašao svega dvije godine prije nego što se zbog godina i zdravlja povukao. Prije odlaska sastavio je novu redakciju dominikanskih konstitucija koje su uređivale unutarnji život reda. Nastavio se zauzimati za otkup kršćanskih zarobljenika u Španjolskoj i za mirenje sukobljenih strana, uključujući napetosti između kraljevstava Aragona i Kastilje. Prema predaji je zatražio od svetog Tome Akvinskog da napiše djelo Summa contra Gentiles, namijenjeno misionarima u dijalogu s muslimanima.

Starost, smrt i štovanje

Rajmund je doživio izniman vijek za srednji vijek, posvetivši posljednja desetljeća molitvi i savjetovanju mlađe braće. Umro je 6. siječnja 1275. u Barceloni, u dobi od gotovo sto godina. Kanoniziran je 1601., za pontifikata pape Klementa VIII. Danas se slavi 7. siječnja i smatra se zaštitnikom pravnika, kanonista i pravnih fakulteta.

Nasljeđe u kanonskom pravu

Rajmundova zbirka Dekretala ostala je jedan od stupova zapadnog crkvenog prava sve do 1917., kad je zamijenjena prvim modernim Zakonikom kanonskog prava, no i taj se zakonik u velikoj mjeri oslanjao na strukturu koju je Rajmund postavio. Njegov rad na jezičnim školama u Tunisu i Barceloni utjecao je i na kasnije generacije misionara, među njima i na svetog Vinka Fererskog. Zbog cjeloživotnog rada na sređivanju prava i pravednom postupanju prema svima, bez obzira na vjeru ili podrijetlo, danas se smatra i zaštitnikom knjižnica te studija prava na katoličkim sveučilištima diljem svijeta.

Odnos prema Tomi Akvinskom

Rajmundov zahtjev upućen Tomi Akvinskom da napiše djelo namijenjeno misionarskom radu među muslimanima i Židovima urodio je jednim od najvažnijih djela srednjovjekovne filozofije, Summom contra Gentiles, u kojoj Toma brani razumnost kršćanske vjere argumentima dostupnima i onima koji ne prihvaćaju biblijsko Objavljenje. Ta suradnja, iako posredna, pokazuje koliko je Rajmundov praktični smisao za pravo i dušobrižništvo utjecao i na najveće teološke umove njegova doba.