Sveti Rikard, biskup

Sin koji spašava obiteljsko imanje

Rikard de Wyche rodio se oko 1197. godine u mjestu Wych (Droitwich), u grofoviji Worcestershire, u obitelji skromnih zemljoposjednika. Nakon smrti roditelja starijeg brata koji je naslijedio imanje zapao je u financijske poteškoće, pa je Rikard, umjesto da odmah krene na studij, nekoliko godina radio na obiteljskom polju kako bi pomogao vratiti imanje u red - iskustvo koje ga je, prema predaji, trajno obilježilo suosjećanjem prema teškom fizičkom radu običnih ljudi.

Dugo školovanje

Kad se obiteljska situacija popravila, Rikard je otišao na studij u Oxford, gdje je slušao predavanja budućih biskupa Edmunda Richa i Roberta Grossetestea, potom u Pariz, a naposljetku u Bolognu, gdje je sedam godina proučavao kanonsko pravo. Godine 1235., u dobi od trideset osam godina, postao je rektor Oxfordskog sveučilišta.

U službi nadbiskupa

Godine 1237. nadbiskup canterburyjski Edmund Rich imenovao ga je kancelarom canterburyjske biskupije, te ga je Rikard pratio i u progonstvo kad je nadbiskup morao napustiti Englesku zbog sukoba s kraljem Henrikom III. Tek 1242. godine, u dobi od četrdeset pet godina, Rikard je zaređen za svećenika i neko je vrijeme služio kao skroman župnik u pokrajini Kent, prije nego što je preuzeo više crkvene dužnosti.

Izbor za biskupa Chichestera

Godine 1244., nakon smrti biskupa Ralpha Nevillea, kralj Henrik III. pokušao je na biskupsku stolicu u Chichesteru postaviti svojeg kandidata, no taj je izbor poništen na sinodi, a kaptol je izabrao Rikarda. Posvetu je 1245. godine u Lyonu primio od pape Inocenta IV. osobno. Kralj mu je zatim dvije godine odbijao priznati svjetovna prava biskupije i zaplijenio biskupijska dobra, sve dok papina prijetnja izopćenjem nije prisilila kralja da vrati imovinu.

Skroman i strog biskup

Rikard je opisivan kao „čovjek velike dobrote, pun razumijevanja, osobito osjetljiv na patnje bolesnih i staraca”. Zauzimao se za celibat klera, besplatno dijeljenje sakramenata siromašnima i dostojanstveno slavljenje mise. Unatoč tome što mu je kralj dugo uskraćivao prihode, vodio je biskupiju mudro i svetački, dijeleći velik dio onoga što je imao siromašnima, te je sastavio propisana pravila discipline za svećenstvo svoje biskupije.

Smrt i kanonizacija

Rikard je umro 3. travnja 1253. u Doveru, gdje je nadgledao gradnju crkve u čast svojeg prijatelja i učitelja svetog Edmunda. To je bio njegov posljednji čin kao biskupa. Kanoniziran je već 1262. godine na poticaj pape Urbana IV., manje od deset godina nakon smrti - razmjerno brzo za srednjovjekovne standarde, što svjedoči o širini njegova ugleda. Njegov se blagdan slavi 3. travnja, a u kasnijoj je pobožnoj tradiciji, ponajviše zahvaljujući njegovoj molitvi zahvale za darove života, postao zaštitnik kočijaša i vozača.

Molitva zahvale

Rikardu se u pobožnoj predaji pripisuje kratka molitva zahvale za darove stvaranja, otkupljenja i posvećenja, koja moli za jasnije spoznavanje i vjernije slijeđenje Krista. Premda njezino izravno autorstvo suvremena kritička istraživanja ne mogu sa sigurnošću potvrditi, molitva se stoljećima prenosila pod njegovim imenom i postala jedna od najpoznatijih kratkih molitava engleske duhovne baštine, uključena u brojne molitvenike i kasnije uglazbljena u više navrata.

Rikardovo se ime u Chichesteru štuje do danas - katedrala grada nosi kapelu posvećenu njemu, a njegove su relikvije 1276. godine svečano prenesene uz sudjelovanje kralja Edvarda I., što svjedoči da su čak i kraljevski nasljednici s vremenom priznali svetost biskupa kojeg je njihov predak nekoć progonio.