Sveti Robert Bellarmino, biskup i crkveni naučitelj

Nećak pape, učenik isusovaca

Robert Bellarmino rođen je 4. listopada 1542. u Montepulcianu kraj Siene, kao nećak pape Marcela II. Otac mu je pripadao osiromašenom plemstvu, a majka je bila pobožna žena koja je poticala njegov crkveni poziv. Dobio je izvrsnu humanističku naobrazbu, s posebnom nadarenošću za jezike i retoriku, a 1560. stupio je u Družbu Isusovu, unatoč protivljenju oca koji je od njega očekivao svjetovnu karijeru. Filozofiju i teologiju studirao je u Rimu, Padovi i Louvainu, s posebnim naglaskom na svetog Tomu Akvinskog i crkvene oce.

Profesor i pisac

Predavao je teologiju u Louvainu, gdje je bio prvi isusovac koji je tamo javno tumačio nauk svetog Tome pred protestantskom publikom, a potom je pozvan u Rim, gdje je na Rimskom kolegiju držao katedru apologetike, novoosnovanu upravo za njega. Iz tih je predavanja nastalo njegovo najveće djelo, Controversiae, opsežan prikaz katoličkog nauka pisan kao promišljen i argumentiran odgovor na izazove protestantske reformacije, koje su protivnici i pristaše podjednako smatrali temeljnim djelom svoga vremena. Kasnije je bio duhovni voditelj i poglavar Rimskog kolegija, gdje je vodio i mladog Alojzija Gonzagu, budućeg sveca, čijim je duhovnim ocem ostao sve do njegove smrti.

Katekizam za narod

Uz učene rasprave namijenjene teolozima, Bellarmino je objavio i mali i veliki katekizam, Dottrina cristiana, pisane jednostavnim jezikom u obliku pitanja i odgovora, namijenjene običnim vjernicima i djeci koja tek uče osnove vjere. Djelo je prevedeno na brojne jezike i korišteno u katoličkim školama i župama stoljećima nakon njegove smrti, što ga čini jednim od najutjecajnijih vjerskih udžbenika u povijesti Crkve. Sam je Bellarmino isticao da učena teologija ništa ne vrijedi ako se ne zna prenijeti jednostavnom čovjeku.

Kardinal i nadbiskup

Kardinalom je imenovan 1599., unatoč vlastitom protivljenju takvoj časti. Od 1602. do 1605. bio je nadbiskup Capue, gdje se osobno brinuo za siromašne svoje biskupije i redovito propovijedao narodu, što je za kardinala tog doba bila rijetkost. Potom se vratio u Rim na različite upravne dužnosti pri Svetoj Stolici, među njima i kao savjetnik Svetog ureda. Bio je uključen i u teološka pitanja svog vremena, uključujući raspravu oko Galileja Galileja, u kojoj je zastupao oprezan, ali autoritativan crkveni stav, tražeći da se heliocentrični sustav predstavlja kao hipoteza dok se ne dokaže neopovrgljivo.

Smrt i priznanje

Robert Bellarmino umro je 17. rujna 1621. u Rimu, ostavivši za sobom i duhovna djela poput De arte bene moriendi (Umijeće dobro umrijeti) i De ascensione mentis in Deum (Uzdizanje uma k Bogu), napisana u posljednjim godinama života za osobnu utjehu vjernika. Papa Pio XI. proglasio ga je blaženim 13. svibnja 1923., svetim 29. lipnja 1930., a 17. rujna 1931. proglašen je i naučiteljem Crkve, u priznanje njegova doprinosa teologiji i katehezi. Ostao je zapamćen kao učenjak koji je znanje stavio u službu jednostavnog objašnjavanja vjere, a njegov katekizam do danas svjedoči o tome da se dubina i jasnoća ne isključuju.

Nasljeđe učitelja

Bellarminovi spisi ostali su predmet proučavanja teologa i povjesničara i stoljećima nakon njegove smrti, osobito zbog uravnoteženog pristupa odnosu Crkve i svjetovne vlasti, u kojem je zastupao stajalište da papa ima neizravnu, a ne izravnu vlast nad svjetovnim vladarima, stav koji je u njegovo doba izazivao rasprave na obje strane. Njegova skromnost ostala je jednako zapamćena koliko i njegova učenost; kao kardinal je, prema svjedočanstvima suvremenika, dio svojih prihoda redovito dijelio siromasima, a namještaj u vlastitoj sobi ostavio je jednostavnim unatoč visokom položaju u crkvenoj hijerarhiji.