Sveti Robert, opat

Župnik u rodnom mjestu

Robert se rodio krajem 11. stoljeća u Gargraveu, u Yorkshireu, u sjevernoj Engleskoj, u vrijeme kada se otok tek oporavljao od normanskog osvajanja i kada su nove redovničke struje s europskog kontinenta počele stizati i u englesku Crkvu. Nakon školovanja u Parizu, jednom od tadašnjih velikih europskih učilišta, gdje je stekao solidno teološko znanje, vratio se u domovinu, bio zaređen za svećenika i poslan da služi kao župnik u rodnom Gargraveu. Taj mu je posao, čini se, ostavljao malo prostora za onu vrstu molitvenog, zajedničkog života za kojim je sve više žudio, pa se njegov nemir prema svjetovnijem, samostalnijem pastoralnom radu s vremenom pretvorio u odluku o redovništvu.

Put prema kontemplativnom životu

Privučen strožim, tihim oblikom redovništva, Robert je najprije stupio u benediktinsku opatiju Whitby, na obali Sjevernog mora. Ondje mu se, po svemu sudeći, način života činio nedovoljno strogim za ono što je tražio, pa se ubrzo pridružio skupini redovnika okupljenih oko priora Rikarda, koja je nakon spora s vlastitim opatstvom u Yorku o strogosti pravila napustila dotadašnju kuću i, u teškim uvjetima, u divljini kraj rijeke Skell, postavila temelje novoj zajednici. Ta se skupina, prigrlivši 1132. godine cistercitski način života, razvila u opatiju Fountains, koja će postati jedna od najvažnijih i najbogatijih cistercitskih kuća u srednjovjekovnoj Engleskoj. Robert je u toj zajednici proveo formativne godine redovničkog života prije nego što mu je povjerena nova zadaća.

Prvi opat Newminstera

Nekoliko godina nakon dolaska u Fountains, dio te zajednice krenuo je, na poziv moćnog lokalnog velikaša koji je darovao zemlju, osnovati novu kuću znatno sjevernije, u Northumbriji, blizu grada Morpetha. Tako je 1138. godine utemeljena opatija Newminster, a Robert je postavljen za njezina prvog opata - dužnost koju je obnašao gotovo dvadeset godina, do smrti. Pod njegovim vodstvom opatija je brzo ojačala do te mjere da je iz nje, poput matice, izraslo daljnje širenje reda: opatije Pipewell u Northamptonshireu (1143.), Roche u Yorkshireu (1147.) i Sawley u Lancashireu (1148.) sve su osnovane uz Robertovo sudjelovanje ili blagoslov, čime je Newminster postao jedno od važnih čvorišta cistercitske mreže na sjeveru Engleske.

Pokora i dar proricanja

Robert je, prema predaji, tijekom cijele korizme postio isključivo kruhom i vodom, a njegov redovnički život odlikovala je stroga umjerenost u jelu, snu i govoru, u skladu s tada još svježim reformnim duhom cistercitskog pokreta koji je inzistirao na povratku izvornoj benediktinskoj strogosti. Izvori mu pripisuju i dar proroštva: navodno je jednom, tijekom mise, u duhu vidio brodolom koji se zbivao daleko od opatije, na moru, i odmah poslao redovnike da priteknu u pomoć unesrećenima, koji su zahvaljujući tomu na vrijeme spašeni. Takve su priče u srednjovjekovnim životopisima opata služile kao potvrda njihove duhovne pronicljivosti i brige za bližnje izvan samostanskih zidina.

Smrt i štovanje

Robert je umro 7. lipnja 1159. u Newminsteru, okružen braćom, nakon što je primio posljednje sakramente. Pokopan je u opatiji koju je osnovao. Njegov se blagdan slavi 7. lipnja. Štovanje svetog Roberta ostalo je uglavnom lokalno, vezano uz englesku cistercitsku tradiciju i područje Northumbrije, gdje se dugo pamtio kao utemeljitelj i duhovni otac više redovničkih zajednica. Nikada nije prošao formalni postupak kanonizacije kakav poznajemo danas, nego je, kao i mnogi srednjovjekovni opati, štovan na temelju lokalnog kulta i uvrštenja u redovničke martirologije, prakse uobičajene prije nego što je Sveta Stolica preuzela isključivo pravo proglašenja svetaca.

Ono što znamo i ono što je predaja

O Robertovu životu ne postoji opsežna suvremena dokumentacija kakvu imamo za neke druge srednjovjekovne svece; najveći dio poznatih pojedinosti - poput proročanstva o brodolomu - dolazi iz kasnijih redovničkih životopisa i martirologija koji su nastojali sačuvati sjećanje na osnivače cistercitskih kuća. Ono što je pouzdano potvrđeno jesu datumi i mjesta osnivanja opatija, dok se pojedinosti o čudima trebaju čitati kao pobožna predaja, a ne kao dokumentirana povijest.