Sveti Romuald, opat

Plemić iz Ravenne

Romuald se rodio oko 952. godine u Ravenni, u uglednoj obitelji Onesti. Njegov otac Sergije bio je vojvoda, čovjek naviknut na oružje i časti svojega staleža. Mladi Romuald odrastao je u okruženju bogatstva i svjetovnih zadovoljstava, bez naznaka da će jednog dana postati jedan od najutjecajnijih reformatora redovništva u zapadnoj Crkvi.

Dvoboj koji je promijenio život

Prekretnica se dogodila kada je Sergije, u sporu oko posjeda, izazvao na dvoboj rođaka i ubio ga. Prema predaji, Romuald je bio prisutan tom krvavom sukobu. Duboko potresen, povukao se na četrdeset dana pokore u samostan Sant'Apollinare in Classe kraj Ravenne, kako bi okajao grijeh koji nije sam počinio, ali koji je osjećao kao teret svoje obitelji. Ta pokora prerasla je u trajno redovničko opredjeljenje: stupio je u benediktinsku zajednicu i ondje ostao.

Nemir redovnika reformatora

Romualdu se ubrzo učinio prelabav redovnički stegu samostana u kojem je živio, pa je krenuo tražiti strože uzore. Boravio je u pustinjačkim zajednicama Venecije, gdje je surađivao s pustinjakom Marinom, a savjetovao je i mletačkog dužda Petra I. Orseola da napusti javnu službu i posveti se redovničkom životu. Oko 978. godine otišao je u katalonski samostan Sant Miquel de Cuixà, gdje je deset godina produbljivao asketsku formaciju pod utjecajem tamošnjih reformatora. Sljedeća desetljeća proveo je putujući diljem srednje Italije, osnivajući i obnavljajući desetke malih pustinjačkih zajednica, često u sukobu s opatima koji su se opirali strožoj stegi koju je zagovarao.

Osnutak Camaldolija

Vrhunac Romualdova djelovanja bio je oko 1012. godine, kada mu je plemić po imenu Maldolo darovao zemljište u Apeninima, u Casentinu. Ondje je Romuald osnovao skupinu od pet pustinjačkih ćelija, mjesto koje je po darovatelju dobilo ime Campo di Maldolo - Camaldoli. Nedaleko od pustinje, u mjestu Fontebuono, podigao je i samostan koji je primao hodočasnike i bolesnike te postao sjedište zajednice. Tako je nastao red kamaldoljana, koji je na jedinstven način spojio strogo pustinjačko usamljivanje s redovitim zajedničkim bogoslužjem - obrazac koji je kasnije utjecao na cijelu tradiciju zapadnog monaštva.

Posljednje godine i smrt

Romuald je do kraja života ostao nemiran hodočasnik, uvijek spreman napustiti mjesto koje je sam osnovao kako bi krenuo dalje reformirati druge zajednice. Umro je 19. lipnja 1027. u samostanu Val di Castro u pokrajini Marche, sam u svojoj ćeliji, kako je i želio. Njegove relikvije pronađene su netaknute 1466. godine, a 1481. prenesene su u crkvu San Biagio u Fabrianu, gdje se štuju i danas.

Kanonizacija i štovanje

Papa Klement VIII. potvrdio je njegovo štovanje 1595. godine, čime je Romuald službeno upisan među svece Katoličke crkve. Kamaldoljanski red koji je osnovao postoji do danas, s muškim i ženskim granama, i smatra se jednim od najstarijih još živih redova strogog promatračkog života. Romuald je zaštitnik pustinjaka i redovnika te se u ikonografiji prikazuje u bijelom habitu, kako pokazuje ljestve koje simboliziraju put duše prema nebu - prema viziji koju mu predaja pripisuje.

Duhovno naslijeđe

Romualdovo je pravilo bilo jednostavno i strogo: sjediti u ćeliji kao u raju, moliti Psaltir polako i pozorno, podnositi napasti kao borbu, ali s pouzdanjem, jer je, kako je poučavao svoje redovnike, put prema Bogu jedini pravi cilj samoće. Njegov je pristup utjecao na kasniju kartuzijansku i cistercitsku duhovnost, iako je kamaldoljanski red ostao poseban po tome što spaja potpuno pustinjačko usamljivanje s redovitim susretima zajednice. Ono što o Romualdu danas znamo dolazi ponajviše iz životopisa kojeg je napisao njegov učenik Petar Damjani nekoliko desetljeća nakon njegove smrti, pa je dio pojedinosti iz mladosti, poput samog dvoboja, obilježen pobožnim uljepšavanjem uobičajenim za srednjovjekovnu hagiografiju. Bit njegove poruke - da se srce obraća u tišini, a ne u buci dvora - ostala je nepromijenjena kroz stoljeća i danas privlači ljude koji traže duhovnu obnovu u samostanima kamaldoljanske tradicije.