Sveti Šarbel Makhluf, svećenik

Pastir iz sela Bekaa Kafra

Jusuf Antun Makhluf rodio se 8. svibnja 1828. u selu Bekaa Kafra, visoko u libanonskim planinama, u siromašnoj maronitskoj obitelji. Otac mu je umro dok je bio dijete, a odgajao ga je stric. Od mladosti je pokazivao sklonost samoći i molitvi, provodeći vrijeme čuvajući stoku u planinskim samotinjama. S 23 godine, bez znanja obitelji, napustio je selo i stupio u maronitski samostan Naše Gospe od Mayfouka, a potom nastavio novicijat u samostanu svetog Marona u Anniji, gdje je uzeo redovničko ime Šarbel, po ranokršćanskom mučeniku.

Zaređen za svećenika 1859., Šarbel je narednih godina djelovao u samostanskoj zajednici, no sve ga je više privlačio pustinjački život. Godine 1875. dobio je dopuštenje da se povuče u samotni pustinjački stan Svetih Petra i Pavla iznad samostana Annije, gdje je proveo posljednjih 23 godine života gotovo posve u samoći, postu i neprekidnoj molitvi, izlazeći tek povremeno na misu sa suredovnicima.

Prema svjedočanstvima suvremenika, Šarbel je bio čovjek krajnje strogosti prema samome sebi, hraneći se oskudno i spavajući malo, no istodobno je bio poznat po blagosti prema onima koji su ga posjećivali tražeći savjet ili molitvu. Umro je 24. prosinca 1898. u svojoj ćeliji, pogođen kapi tijekom svete mise.

Ubrzo nakon smrti oko njegova groba počela su se javljati neobična svjetla, a kad je tijelo nakon nekoliko mjeseci ekshumirano, zatečeno je, prema izvještajima svjedoka, netaknuto raspadanjem. Uslijedila su brojna izvješća o ozdravljenjima pripisanim njegovu zagovoru, o kojima su svjedočili i kršćani i muslimani u Libanonu, što je Crkva u postupku proglašenja svetim navela kao dio dokaznog postupka, bez tvrdnje da je molitva sama po sebi lijek. Papa Pavao VI. proglasio ga je blaženim 1965., a svetim 1977. Njegov grob u samostanu Annija danas je jedno od najposjećenijih hodočasničkih mjesta Bliskog istoka, a štuju ga vjernici svih vjeroispovijesti u regiji.

Put do pustinjačke ćelije

Prema podacima prikupljenim u postupku njegova proglašenja svetim, Šarbel je u samostan Naše Gospe od Mayfouka stupio 1851. godine, unatoč protivljenju strica koji ga je odgajao, te je te iste godine primio redovničko ime po ranokršćanskom mučeniku Šarbelu, ime koje na sirijskom jeziku otprilike znači „Božja priča“. Svečane je zavjete položio 1. studenoga 1853., a za svećenika je zaređen 23. srpnja 1859. Dopuštenje za pustinjački život dobio je oko 1875. godine, nakon događaja koji redovnička predaja opisuje kao malo čudo sa svjetiljkom u samostanskoj blagovaonici, protumačenog kao znak njegova posebnog poziva na samoću.

U pustinjačkom stanu Svetih Petra i Pavla Šarbel je živio krajnje asketski: spavao je na kozjoj koži, hranio se oskudno, uglavnom mahunarkama i kruhom, te je velik dio dana i noći provodio u molitvi, često s raširenim rukama u obliku križa. Kap koja ga je pogodila za vrijeme podizanja hostije na misi dogodila se 16. prosinca 1898.; umro je osam dana poslije, 24. prosinca, ostajući do posljednjeg trenutka vjeran redovničkom ritmu molitve. U postupku beatifikacije 1965. godine priznata su dva čuda pripisana njegovu zagovoru, ozdravljenje časne sestre Marije Abel Kamary od trbušnog čira i povrat vida Iskandaru Obeidu, dok je za kanonizaciju 1977. godine priznato treće čudo, nestanak tumora kod Mariam Assaf Awad. Njegovo tijelo danas počiva u cedrovoj drvenoj urni u samostanu svetog Marona u Anniji.

Ono što Šarbelovo štovanje čini osobitim jest njegova rasprostranjenost izvan uskih vjerskih granica: u Libanonu, zemlji podijeljenoj među kršćanskim i muslimanskim zajednicama, njegov grob redovito posjećuju i muslimani, tražeći zagovor sveca čiji je život, unatoč krajnjoj šutnji i osami, ostao otvoren svima koji su mu dolazili, bez obzira na njihovu vjeru.