Sveti Serafin iz Montegranara, redovnik

Pastir iz Montegranara

Serafin je rođen 1540. godine u Montegranaru, u talijanskoj pokrajini Marche, u siromašnoj i pobožnoj obitelji roditelja Girolama i Teodore, koje santiebeati.it navodi kao „skromna položaja, ali gorljive kršćane“. Prema toj predaji, na krštenju je dobio ime Felice; u nekim se starijim hrvatskim i talijanskim vrelima navodi i prezime Rapagnano, dok druga vrela spominju drugačiji obiteljski nadimak, pa je u pojedinostima obiteljskog imena moguća razlika među izvorima. Kao dječak radio je kao pastir, što mu je, prema predaji, ostavljalo mnogo vremena za molitvu i razmišljanje tijekom dugih sati provedenih na paši. Otac mu je umro kad je imao petnaest godina, nakon čega je nastavio raditi kao najamni radnik na selu.

Ulazak u kapucinski red

Oko 1558. godine, u dobi od osamnaest godina, stupio je u kapucinski samostan u Tolentinu kao brat laik, uzevši redovničko ime Serafin. Novicijat je obavio u Jesiju. Budući da nije znao ni čitati ni pisati, ostao je zauvijek brat laik i nikada nije zaređen za svećenika. Između 1558. i 1590. godine premještan je po različitim kapucinskim kućama u pokrajini Marche, obavljajući jednostavne, praktične poslove - bio je kuhar, vratar i vrtlar, poslovi koji nisu zahtijevali obrazovanje niti su donosili ugled unutar reda.

Duhovni ugled bez naobrazbe

Prema svjedočanstvima suvremenika koje prenosi santiebeati.it, Serafin je na česte ukore starješina odgovarao „blagošću, poniznošću i strpljenjem“. Unatoč tomu što nije bio pismen, postao je poznat po jednostavnosti, strogosti prema sebi i poslušnosti, kao i po iznimnoj brizi za siromahe. Imao je posebnu pobožnost prema euharistiji i Gospi. Posjedovao je izvanredan dar razumijevanja ljudskih nevolja i mudrog savjetovanja, zbog čega su ga posjećivali i svjetovni i crkveni uglednici, tražeći njegov savjet unatoč njegovu skromnom položaju u redu. Pripisuju mu se i čudesna ozdravljenja, među kojima predaja spominje i ozdravljenje njegova brata te jednog kardinala; Crkva takva svjedočanstva navodi kao dio postupka proglašenja svetim, a ne kao dokazane, medicinski potvrđene događaje.

Boravak u Ascoli Picenu

Od 1590. godine trajno je boravio u samostanu u Ascoli Picenu, gdje je njegov duhovni ugled dodatno rastao. Kada su ga 1602. redovnički poglavari htjeli premjestiti u drugi samostan, stanovnici Ascolija usprotivili su se odluci, toliko su ga cijenili kao savjetnika i molitelja.

Smrt i kanonizacija

Umro je 12. listopada 1604. u Ascoli Picenu, gdje su njegovi posmrtni ostaci pohranjeni u tamošnjem kapucinskom samostanu. Papa Pavao V. dopustio je da se na njegovu grobu trajno pali svjetiljka, znak štovanja koje se ondje razvilo odmah nakon smrti. Papa Klement XIII. proglasio ga je svetim 16. srpnja 1767. Njegov se blagdan u Franjevačkom redu slavi 12. listopada, a u rodnome Montegranaru podignuto mu je svetište.

Poruka njegova života

Serafinov život, sveden na najjednostavnije svakodnevne poslove - kuhanje, vratarsku i vrtlarsku službu, brigu za siromahe - ostao je u franjevačkoj duhovnosti primjer da put svetosti ne prolazi nužno kroz učenost ili crkveni položaj. Njegovo je štovanje posebno živo među kapucinima, koji ga ističu kao uzor bratu laiku vjernom svakodnevnim, neuglednim dužnostima, sposobnom da unatoč nedostatku obrazovanja postane duhovni vodič i za učene i za ugledne suvremenike.

Vrijeme kapucinske obnove

Serafinov je život pao u razdoblje kad je kapucinski red, osnovan tek nekoliko desetljeća prije njegova rođenja kao ogranak franjevačke obitelji koji je nastojao vratiti izvorni duh siromaštva i jednostavnosti svetog Franje, doživljavao snažan rast diljem talijanskih pokrajina. Braća laici poput Serafina, koja nisu bila školovana za svećeništvo, nosila su u tim zajednicama praktičnu svakodnevicu - kuhinju, vrt, milostinju - dok su braća klerici bila zadužena za propovijedanje i sakramente. Serafinov ugled kao mudrog savjetnika, unatoč tome što je pripadao skupini bez formalnog obrazovanja, pokazuje koliko je jednostavna, ustrajna pobožnost u tom razdoblju kapucinske obnove bila cijenjena jednako, ako ne i više, od učene teologije.