Sveti Severin, opat

Nepoznato podrijetlo

O ranom životu svetog Severina zna se vrlo malo, a o njegovu podrijetlu izvori proturječe: jedni ga smještaju u sjevernu Afriku, drugi u istočno Sredozemlje, a santiebeati.it navodi predaju da je potjecao iz rimske plemićke obitelji, ali da je sustavno izbjegavao govoriti o svojoj prošlosti, rekavši navodno da propovjednik evanđelja nema drugog podrijetla doli vječnosti. Prema jednoj tradiciji, prije dolaska u Norik boravio je na Istoku, gdje je živio pustinjačkim životom po pravilu srodnom Bazilijevu. Gotovo sve što se o njemu zna potječe iz jednog jedinog izvora, spisa „Vita Sancti Severini” koji je 511. napisao njegov učenik Eugipije, opat samostana Favianis, nekoliko desetljeća nakon Severinove smrti. Zbog toga povjesničari oprezno razlikuju ono što je zabilježeno od onoga što je kasnija pobožna predaja dodala.

Dolazak u Norik

Prema predaji, Severin je u Norik, rimsku provinciju na području današnje Austrije, stigao oko 455. godine, dvije godine nakon smrti hunskog vođe Atile, u vrijeme kad se rimska vlast na tom području raspadala pod pritiskom germanskih plemena i posljedicama velikih seoba naroda. Nastanio se najprije kao pustinjak u mjestu Asturis, gdje je brzo stekao ugled svojom pobožnošću i djelima milosrđa, a potom je postao putujući propovjednik i savjetnik lokalnog stanovništva, obilazeći gradove uz Dunav poput Favianisa (danas Mautern), Batave i Lauriacuma. Osnovao je nekoliko samostana koji su služili i kao utočišta za izbjeglice.

Otkupitelj zarobljenika i tješitelj naroda

Severin je propovijedao molitvom, postom i milosrđem, a stanovništvo ga je slušalo kao vjerodostojnog savjetnika u nesigurnim vremenima; prema predaji je jednoj gradskoj posadi obećao da grad neće više biti opljačkan budu li vjerno čuvali Božji zakon. Osnivao je fondove za otkup zarobljenika odvedenih u ropstvo tijekom upada germanskih skupina te organizirao pomoć izbjeglicama koji su bježali pred ratovima. Život je vodio krajnje strogo: jeo je jednom dnevno, još manje u korizmi, hodao bos i spavao na kostrijeti, gdje god bi se zatekao.

Susret s Odoakrom

Prema Eugipijevu izvještaju, Severin je znao otvoreno savjetovati i germanske vojskovođe koji su u to doba preuzimali stvarnu vlast nad Norikom. Posebno se pamti susret s Odoakrom, budućim vladarem Italije: dok je ovaj još bio mlad i nepoznat ratnik, Severin mu je navodno prorekao veliku budućnost, predviđanje koje se ispunilo 476., kad je Odoakar zauzeo Rim i svrgnuo posljednjeg zapadnorimskog cara. Takvi susreti pokazuju da se Severinov utjecaj nije ograničavao samo na kršćansko stanovništvo, nego se protezao i na nove vladare regije, što mu je omogućilo da posreduje u sukobima i ublažava posljedice ratova za civilno stanovništvo.

Posljednje godine i smrt

Kad su prilike u Noriku postale neodržive, Severin je savjetovao rimskom stanovništvu da napusti dunavske gradove i povuče se prema jugu, savjet koji se pokazao dalekovidnim jer je regija ubrzo pala pod vlast germanskih plemena. Umro je 8. siječnja 482. u Favianisu, prema predaji od bolesti pluća, nakon što je unaprijed najavio dan svoje smrti; uz njegov samrtni krevet učenici su, prema Eugipiju, pjevali psalme. Njegovi su posmrtni ostaci nakon nekog vremena preneseni u Napulj u Italiji, gdje su, prema predaji, zatečeni netaknuti, „kao na dan pogreba”. Časti se kao apostol Norika i zaštitnik od gladi, zarobljenika i putnika.

Skromnost u vlastitim navikama

Iako je uživao velik ugled i utjecaj, Severin je odbijao svaku počast koja bi ga izdvojila iznad ljudi kojima je služio; prema Eugipijevu svjedočanstvu, nikad nije prihvatio svećeničko ređenje niti biskupsku čast, ostajući do smrti laik posvećen isključivo molitvi i djelima milosrđa. Takva odluka, neuobičajena za nekoga tolikog ugleda, dodatno je pojačala njegov autoritet među stanovništvom koje ga je doživljavalo kao osobu bez osobnih probitaka.

Trag u podunavskim krajevima

Danas se u Austriji i Bavarskoj čuva niz mjesnih predaja i naziva mjesta povezanih s njegovim djelovanjem, a nekoliko suvremenih samostana i župa duž toka Dunava i dalje nosi njegovo ime, svjedočeći o dugotrajnom sjećanju na razdoblje kad je jedan skromni pustinjak bio gotovo jedina stabilna točka oslonca za razjedinjeno stanovništvo propadajuće rimske provincije. Zbog toga se u austrijskoj crkvenoj tradiciji Severin i danas naziva ocem redovništva podunavskih krajeva, iako je njegov vlastiti, izvorni pokret nestao ubrzo nakon seobe posljednjih rimskih stanovnika prema jugu.