Sveti Sikst III., papa

Prije izbora

O Sikstovu ranom životu i podrijetlu zna se vrlo malo - izvori ne bilježe ni točnu godinu ni mjesto njegova rođenja. Prije izbora za papu bio je ugledan član rimskoga klera, vjerojatno svećenik jedne od rimskih naslovnih crkava, i dopisivao se sa svetim Augustinom, biskupom Hipona, što svjedoči o njegovu teološkom ugledu već prije pontifikata. U tom se dopisivanju Sikst, prema sačuvanim pismima, zanimao za pitanja milosti i slobodne volje koja su u to doba bila u središtu pelagijanskog spora. Za papu je izabran nakon smrti Celestina I. i posvećen 31. srpnja 432. godine.

Nestorijanski spor

Sikstov je pontifikat od samog početka obilježen posljedicama Efeškog sabora, održanog 431. godine još za vrijeme njegova prethodnika, na kojem je osuđeno nestorijanstvo i potvrđeno da je Marija majka Božja u punom smislu (Theotokos), a ne samo majka Kristova čovještva. Sabor je, međutim, ostavio duboku podjelu između aleksandrijske i antiohijske teološke struje. Sikst je preuzeo zadatak pomirenja Ćirila Aleksandrijskoga i Ivana Antiohijskoga, čiji je sukob prijetio trajnim raskolom istočnih crkava, i slao izaslanike koji su posredovali između dviju strana sve dok 433. godine nije postignuta formula sjedinjenja.

Pelagijanski spor

Usporedno s nestorijanskim, Crkva se u to doba suočavala i s pelagijanskim sporom o naravi milosti i istočnog grijeha. Sikst se u tom sporu suprotstavio pokušaju Julijana iz Eklana, jednog od vodećih pelagijanskih teologa, da nakon prethodne osude bude ponovno primljen u crkveno zajedništvo - unatoč Julijanovim opetovanim molbama i pozivanju na navodnu papinu naklonost iz vremena kad je Sikst još bio svećenik, papa je ostao dosljedan ranijoj osudi pelagijanstva koju je izrekao njegov prethodnik.

Spor oko Ilirika

Sikst je također branio papinski primat nad crkvenom pokrajinom Ilirikom, područjem na zapadnom Balkanu koje je bilo predmet spora između Rima i Carigrada, protiv pokušaja mjesnih biskupa i carigradskog biskupa Prokla da to područje izuzmu ispod rimske jurisdikcije. Time je nastojao sačuvati jedinstvo crkvene uprave na tom području unatoč sve izraženijem razdvajanju crkvenih utjecaja istoka i zapada.

Graditelj rimskih bazilika

U čast odluke Efeškog sabora o Mariji Bogorodici, Sikst je dao temeljito obnoviti i uresiti veliku rimsku baziliku posvećenu Gospi na Eskvilinu, danas poznatu kao Santa Maria Maggiore, čiji mozaici iz tog razdoblja djelomično postoje i danas. Proširio je i baziliku svetog Lovre izvan zidina te je od cara Valentinijana III. i njegove majke Gale Placidije dobio dragocjene darove za urešavanje bazilike svetog Petra i lateranske bazilike. Ti su graditeljski pothvati Rim tog doba pretvorili u jedno od najvažnijih hodočasničkih središta kršćanskog svijeta.

Spisi i smrt

Od Sikstova pisanog naslijeđa sačuvano je osam pisama upućenih raznim biskupima o pitanjima discipline i jedinstva Crkve, dok mu se djela „O bogatstvu”, „O lažnim učiteljima” i „O čistoći” pogrešno pripisuju kasnijom predajom, jer suvremena kritička istraživanja pokazuju da potječu iz drugog vremena i pera. Sikst je umro 440. godine, nakon osam godina pontifikata obilježenog i teološkim sporovima i graditeljskim zamahom. Njegov se blagdan slavi 28. ožujka. Ostao je zapamćen kao papa koji je crkveno jedinstvo gradio istodobno teologijom i kamenom, u vremenu kad je Rimsko Carstvo na Zapadu ubrzano propadalo. Njegov nasljednik Lav Veliki nastavit će mnoge od poteza koje je Sikst započeo, osobito u obrani nauka o dvjema Kristovim naravima protiv monofizitizma, tako da se Sikstov pontifikat danas promatra i kao priprema za teološke bitke koje su uslijedile u sljedećim desetljećima 5. stoljeća.