Sveti Siksto II., papa i mučenik

Papa u doba Valerijanova progona

O ranom životu Siksta II. sačuvano je vrlo malo pouzdanih podataka; prema nekim starim izvorima bio je grčkog podrijetla, no ni to nije sa sigurnošću utvrđeno. Izabran je za rimskog biskupa u kolovozu 257. godine, u trenutku kada je Crkva bila izložena novom, osobito oštrom valu progona koji je pokrenuo car Valerijan. Njegov je edikt iz 258. godine izričito naredio pogubljenje biskupa, svećenika i đakona koji bi bili zatečeni u obavljanju bogoslužja.

Siksto je, unatoč tom ediktu, nastavio predsjedati liturgijskim slavljima zajednice, okupljajući vjernike na sigurnijim, skrovitim mjestima, uključujući katakombe uz Apijevu cestu izvan gradskih zidina, gdje su rani kršćani sahranjivali svoje mrtve i povremeno se okupljali na molitvu. Prema starim izvještajima, 6. kolovoza 258. rimski su vojnici upali u katakombe Praetekstata dok je Siksto predsjedao euharistijskim slavljem, uhitili ga zajedno s više njegovih đakona i odmah ih, na samom mjestu ili vrlo brzo potom, pogubili.

Među đakonima koji su tada bili uz njega spominje se i Lovro, rimski đakon zadužen za brigu o crkvenom imutku i pomoć siromasima. Prema predaji, Lovro nije bio pogubljen istog dana kao Siksto, već mu je ostavljeno nekoliko dana da preda blago Crkve gradskim vlastima; on je umjesto toga blago razdijelio siromasima, a vlastima pokazao okupljene bolesne i siromašne rekavši da su oni pravo blago Crkve, zbog čega je i sam nekoliko dana kasnije, 10. kolovoza 258., podnio mučeničku smrt.

Siksto II. sahranjen je u papinskoj kripti katakombi Kalista, gdje je njegov grob ubrzo postao mjesto štovanja; rimski ga je kanon mise od najranijih stoljeća spominjao među istaknutim mučenicima. Njegov kratak, ali dramatičan pontifikat od nešto više od godinu dana ostao je zapamćen kao jedan od simbola postojanosti Crkve usred sustavnog progona sredinom 3. stoljeća.

Miroljubivi nasljednik spora oko rebaptizma

Prije izbora za biskupa Siksto je, prema starim izvorima, obnašao službu rimskog arhiđakona, visoke upravne dužnosti u tadašnjoj crkvenoj organizaciji. Suvremenik sveti Ciprijan, biskup Kartage, opisao ga je kao „dobrog i miroljubivog svećenika“, ocjenu koju potvrđuje i njegovo prvo veliko djelo na biskupskoj službi: smirivanje dugotrajnog spora između rimske Crkve i sjevernoafričkih te maloazijskih zajednica oko toga treba li ponovno krstiti one koji su kršteni izvan katoličke zajednice. Za razliku od svojega prethodnika, koji je u tom pitanju zauzeo strogo i beskompromisno stajalište, Siksto je pristupio pomirljivije, dopuštajući pojedinim mjesnim Crkvama određenu slobodu prosudbe, čime je obnovio narušeno zajedništvo bez odricanja od temeljnog nauka.

Kad su ga vojnici uhitili u katakombama Praetekstata, zajedno s njim uhićeno je i pogubljeno šestero đakona: Januarije, Vincencije, Magno i Stjepan odmah, a Feliksisim i Agapit istoga dana. Đakon Lovro, kojemu je, prema predaji, ostavljeno nekoliko dana da preda crkveno blago vlastima, mučenički je stradao tri dana kasnije na Tiburtinskoj cesti, u trenutku koji je rimska Crkva od najranijih stoljeća povezivala upravo sa Sikstovim mučeništvom kao dva čina iste drame vjernosti.

Rimski je kanon mise od najstarijih vremena spominjao Siksta među istaknutim mučenicima uz apostole, znak koliko je snažno njegovo ime ostalo utisnuto u kolektivno pamćenje ranokršćanske zajednice grada Rima, unatoč tomu što je njegov pontifikat trajao tek nešto više od godinu dana. Njegova sposobnost da u kratkom razdoblju vlasti istodobno smiri crkveni spor i ostane vjeran do mučeničke smrti ostaje razlog zašto ga liturgijska predaja i danas spominje uz najistaknutija imena rimskih mučenika prvih stoljeća.