Sveti Šimun i Juda Tadej, apostoli

Dvojica na kraju popisa

U sva tri sinoptička popisa dvanaestorice apostola - u Evanđelju po Mateju, Marku i Luki - Šimun i Juda (kojeg Matej i Marko nazivaju Tadej) navode se pri kraju, neposredno prije Jude Iškariotskog. Ta pozicija i oskudnost podataka o njima tipične su za većinu apostola izvan uže skupine Petra, Ivana i Jakova - Novi zavjet o njima bilježi tek imena, dok o njihovu djelovanju, karakteru ili sudbini gotovo ništa ne govori. Upravo zbog toga njih dvojicu Crkva časti zajedničkim blagdanom, 28. listopada, što odražava i kasniju predaju o njihovu zajedničkom misijskom radu.

Šimun zvani Revnitelj

Evanđelist Luka Šimunu dodaje nadimak "Zelot" ili "Revnitelj" (Lk 6,15; Dj 1,13), dok ga Matej i Marko nazivaju "Kananejac", što je vjerojatno aramejski izraz istog značenja, a ne oznaka podrijetla iz Kane. Taj nadimak otvara pitanje je li Šimun prije poziva pripadao ili simpatizirao pokretu zelota, židovskih revnitelja koji su se protivili rimskoj vlasti, no izvori iz njegova vremena o postojanju formalno organizirane zelotske stranke prije židovskog rata (66.-70.) nisu jednoznačni, pa se ta poveznica u ozbiljnijoj literaturi tretira oprezno, kao mogućnost, a ne kao utvrđena činjenica.

Juda, ne Iškariotski

Juda Tadej u Evanđelju po Ivanu izričito je opisan formulom "Juda, ne Iškariotski" (Iv 14,22), što pokazuje da su ga rani kršćani osjećali potrebnim jasno razlikovati od izdajice istog imena. Njemu se pripisuje jedino pitanje koje se u evanđeljima izravno veže uz njegovu osobu: na Posljednjoj večeri pita Isusa zašto će se objaviti učenicima, a ne cijelome svijetu, na što dobiva odgovor o ljubavi i čuvanju riječi. Poslanica Judina, jedna od kratkih novozavjetnih poslanica, tradicionalno mu se pripisuje, premda pitanje njezina autorstva biblijska znanost također smatra otvorenim.

Ono što kaže kasnija predaja

Novi zavjet ne govori o tome kamo su Šimun i Juda Tadej otišli propovijedati niti kako su umrli. Kasnija, mnogo mlađa predaja - različita u pojedinostima od izvora do izvora - smješta njihovo zajedničko misijsko djelovanje najčešće u Perziju, gdje ih se prikazuje kako zajedno trpe mučeničku smrt. Neki izvori tu smrt opisuju sjekirom, drugi kopljem ili toljagom, a atributi kojima ih se u umjetnosti prepoznaje - sjekira uz Šimuna, toljaga ili koplje uz Judu Tadeja - potječu upravo iz tih kasnih i međusobno neusklađenih pripovijesti, a ne iz suvremenih, provjerljivih povijesnih izvora.

Dvojica u sjeni

Šimun i Juda Tadej dobar su primjer koliko malo se o većini dvanaestorice apostola zapravo pouzdano zna - dok su Petar, Ivan, Jakov ili čak Toma ostavili prepoznatljiv trag u evanđeoskom pripovijedanju, o njima dvojici Novi zavjet bilježi tek imena na popisu i, u Judinu slučaju, jedno pitanje. To nije neobično; od dvanaestorice, tek nekolicina ima razrađeniju biografiju u kanonskim spisima, dok su ostali ostali gotovo isključivo imena kroz koja se svjedoči da je Isus oko sebe okupio konkretan, imenom poznat krug ljudi, a ne apstraktnu skupinu sljedbenika. Upravo je ta šutnja razlog zašto je kasnija pobožna predaja, i inače sklona popunjavanju praznina, oko ove dvojice stvorila najviše različitih, uzajamno neusklađenih verzija.

Štovanje i simbolika

Juda Tadej je u pučkoj pobožnosti, posebno od srednjeg vijeka nadalje, zadobio ulogu zagovornika u očajnim i beznadnim situacijama - vjerojatno upravo zato što se njegovo ime, dijeleći ga s izdajicom, dugo izbjegavalo prizivati, pa se smatralo da tko mu se ipak obrati, moli iz istinske nužde. Ta pobožnost, iako duboko ukorijenjena, pripada crkvenoj tradiciji, a ne biblijskom zapisu. Šimuna se u nekim krajevima štuje kao zaštitnika strugara i kožara, prema kasnijim legendama o njegovu zanimanju prije poziva.