Sveti Šimun, biskup i mučenik

Rođak Gospodnji

Šimun, sin Kleofe, prema predaji koju prenosi Katolička enciklopedija bio je i sam nazivan bratom Gospodnjim, u smislu bliskog rođaka, kako se taj izraz tumači u vezi s biblijskim mjestom u Evanđelju po Mateju (13,55). Njegov otac Kleofa spominje se u Evanđelju po Ivanu kao muž jedne od žena koje su stajale uz križ, a rana predaja ga poistovjećuje s bratom svetog Josipa, poočima Isusova. Takva rodbinska povezanost čini Šimuna dijelom uže obiteljske zajednice iz koje su, prema predaji, potjecali i drugi rani vođe jeruzalemske Crkve.

Nasljednik Jakova Mlađega

Nakon mučeničke smrti Jakova Mlađega, prvog poglavara jeruzalemske Crkve, oko 62. godine, preživjeli apostoli i drugi učenici okupljeni u Jeruzalemu izabrali su, prema svjedočanstvu ranokršćanskog pisca Hegesipa, upravo Šimuna za njegova nasljednika. Izbor je, prema istom izvoru, obrazložen njegovom bliskošću s Gospodinovom obitelji, koja je u očima prve zajednice nosila poseban ugled.

Bijeg u Pelu i povratak

Šimun je jeruzalemsku Crkvu vodio i u vrijeme rimske opsade i razaranja grada 70. godine. Prema predaji koju bilježi i Katolička enciklopedija u prikazu povijesti Jeruzalema, zajednica se, sastavljena tada gotovo isključivo od obraćenika iz židovstva, prije početka opsade sklonila u grad Pelu u Perevi, istočno od Jordana. Nakon sloma ustanka i rimskog osvajanja grada dio zajednice, uključujući Šimuna, vratio se u razoreni Jeruzalem, gdje je nastavio okupljati preostale vjernike.

Dugogodišnje vodstvo

Šimunovo vodstvo jeruzalemske zajednice trajalo je iznimno dugo, sve do duboke starosti - podaci govore o razdoblju koje premošćuje gotovo cijelo prvo stoljeće kršćanstva u tom gradu, od apostolskog doba pod Jakovom do početka drugog stoljeća. U to je vrijeme jeruzalemska Crkva, lišena hrama i prijašnjeg položaja u gradu, morala iznova graditi svoj identitet, a dugotrajno i postojano vodstvo jednog čovjeka pridonijelo je očuvanju kontinuiteta apostolske predaje.

Mučeništvo pod Trajanom

Oko 106. ili 107. godine Šimun je, prema predaji koju prenosi Euzebije Cezarejski pozivajući se na Hegesipa, razapet za vrijeme cara Trajana. Prema istom izvoru, njegovo mučeništvo povezano je s optužbom da je, poput svog prethodnika Jakova, pripadao Davidovoj kraljevskoj lozi, što ga je u očima rimskih vlasti činilo potencijalno opasnim u razdoblju kad je carstvo bilo osjetljivo na svaki nagovještaj mesijanskih ili nacionalističkih pokreta među Židovima. Time je zaključena jedna od najdužih poznatih službi vodstva u ranoj Crkvi.

Izvor Hegesip i rana crkvena povijest

Gotovo svi podaci o Šimunovu životu i mučeništvu potječu od ranokršćanskog pisca Hegesipa, čije je djelo poznato uglavnom posredno, kroz navode kasnijeg crkvenog povjesničara Euzebija Cezarejskog u njegovoj Crkvenoj povijesti. Hegesip je, prema tim navodima, zapisao da je Šimun bio sin Kleofe te da je njegov izbor za poglavara zajednice potvrdila okupljena skupina apostola i učenika. Budući da izvorni Hegesipov tekst nije sačuvan u cjelini, suvremeni povjesničari podatke o Šimunu prihvaćaju kao vjerodostojnu ranu predaju, ali ih ne mogu neovisno provjeriti drugim izvorima iz istog razdoblja.

Značenje i štovanje

Šimunov dugi mandat, koji je premostio razdoblje od uništenja Hrama 70. godine do ranog drugog stoljeća, imao je poseban značaj za kontinuitet kršćanske zajednice u Jeruzalemu, gradu koji je nakon rimskog osvajanja izgubio velik dio svog prijašnjeg židovskog stanovništva. Njegovo mučeništvo razapinjanjem u dubokoj starosti, prema predaji u dobi od preko sto godina, u kasnijoj je kršćanskoj predaji postalo simbol postojanosti vjere kroz cijeli životni vijek, neovisno o godinama ili teretu dugotrajne odgovornosti za zajednicu. Njegov spomen slavi se 18. veljače, a njegov slučaj, poput slučaja mnogih ranih poglavara mjesnih Crkava, pokazuje kako se apostolska predaja u prvim stoljećima prenosila prije svega osobnim odnosom i rodbinskim vezama unutar uske zajednice vjernika, a tek postupno kroz formalnije crkvene strukture kakve poznajemo danas.