Sveti Soter i Gaj, pape

Dva imena iz najstarijih popisa

O Soteru i Gaju, kao i o mnogim ranim rimskim biskupima prvih stoljeća, sačuvano je vrlo malo pouzdanih podataka izvan njihovih imena u starim popisima papa i kratkih obavijesti u kasnijim izvorima poput Liber Pontificalisa. Soter je bio biskup Rima otprilike od 167. do 175. godine, a rodio se, prema predaji, u Fondiju u Kampaniji, u obitelji grčkog podrijetla.

Suvremenik Sotera, korintski biskup Dionizije, hvalio je u pismu rimsku Crkvu i njezina biskupa zbog običaja da šalje materijalnu pomoć siromašnim kršćanskim zajednicama izvan Rima, ustrajući u tome da rimska Crkva „od najstarijih vremena čuva i čak povećava” tu praksu darežljivosti. Sam Soter uputio je crkvi u Korintu vlastito okružno pismo, koje se nije sačuvalo, iako su ga neki kasniji učenjaci pokušavali poistovjetiti s takozvanom Drugom Klementovom poslanicom.

Njegov se pontifikat odvijao u vrijeme cara Marka Aurelija, u razdoblju kada se u Frigiji širio montanizam, pokret koji je najavljivao skori svršetak svijeta i novo doba proročkoga duha, izazivajući nemir u više kršćanskih zajednica. Predaja Soteru pripisuje i odluku da se brak smatra valjanim tek uz blagoslov svećenika, kao i uvođenje svečanog godišnjeg slavlja Uskrsa u Rimu, premda se pouzdanost takvih ranih crkvenih odredaba teško može posve potvrditi zbog oskudice suvremenih izvora.

Gaj je bio rimski biskup gotovo stoljeće kasnije, izabran 17. prosinca 283. i na čelu Crkve sve do smrti 22. travnja 296. godine, dakle dvanaest godina, četiri mjeseca i sedam dana, prema podatku iz Liberijanskog kataloga. Kršćanska predaja navodi da je podrijetlom bio iz dalmatinske Salone, blizu današnjeg Splita, te da je pripadao plemićkoj obitelji navodno povezanoj s carem Dioklecijanom, premda je taj podatak teško povijesno provjeriti.

Njegov je pontifikat pao u razdoblje relativnog zatišja u progonima, kada je kršćanima bilo dopušteno graditi bogomolje i proširivati groblja. Prema predaji, propisao je da prije preuzimanja biskupske službe treba proći kroz niže crkvene službe, od vratara i čitača do đakona i svećenika, čime je uspostavljen jasniji slijed crkvenih redova. U njegovo je doba Crkva raspravljala i s manihejskim naukom, koji je učio o dualizmu svjetla i tame, iako je sam katolički odgovor na tu herezu ostao zabilježen tek u kasnijim, oskudnim izvorima.

Smrt prije velikog progona

Gaj je umro naravnom smrću 296. godine, gotovo sedam godina prije nego što je car Dioklecijan 303. godine pokrenuo posljednji i najžešći progon kršćana u povijesti Rimskog Carstva. Zbog toga njegovo mučeništvo ostaje povijesno sporno: iako ga stara martirološka predaja ubraja među mučenike, suvremeno „Depositio Episcoporum” iz 4. stoljeća bilježi ga tek kao pokopanog u papinskoj kripti, bez spomena nasilne smrti. Njegovi su posmrtni ostaci s vremenom više puta premještani, posljednji put 1880. godine u kapelu obitelji Barberini u Rimu.

Soterovi su ostaci, prema predaji, isprva bili pokopani u blizini groba svetog Petra, a potom su tijekom stoljeća prenošeni u katakombe svetog Kalista, u crkvu svetog Silvestra, zatim u crkvu svetog Ksista, dok dio relikvija danas počiva i u Toledu u Španjolskoj, kamo su dospjele posredstvom kasnijih darivanja.

Vrijednost imena bez opsežne biografije

Slučaj Sotera i Gaja tipičan je primjer ranih rimskih biskupa o kojima suvremena povijesna znanost raspolaže tek oskudnim podacima, uglavnom sačuvanima u kasnijim popisima poput Liber Pontificalisa, sastavljenom stoljećima nakon njihova djelovanja i stoga podložnom pobožnim dodacima i mogućim netočnostima. Unatoč tome, samo postojanje takvih popisa, sastavljenih s ciljem dokazivanja neprekinutog niza rimskih biskupa od apostola Petra nadalje, imalo je veliko značenje za ranu Crkvu, jer je služilo kao dokaz apostolskog kontinuiteta nauka nasuprot raznim herezama koje su tvrdile da posjeduju tajno, izravno naslijeđeno znanje.

Zajedničko slavlje njihova blagdana 22. travnja svjedoči više o liturgijskoj tradiciji spajanja imena ranih papa negoli o stvarnoj povijesnoj povezanosti između njih dvojice, čiji su pontifikati bili udaljeni gotovo stoljeće i pol jedan od drugoga.