Sveti Stanislav Kostka, redovnik

Djetinjstvo u Poljskoj

Stanislav Kostka rođen je 28. listopada 1550. godine u Rostkovu kraj Prasnysza, u sjevernoj Poljskoj. Otac Ivan Kostka bio je poljski senator i gospodar Zakroczyma, a majka Margareta iz obitelji Kryski bila je sestra i nećakinja mazovijskih vojvoda. Stanislav je bio drugo od sedmero djece, a njegov stariji brat Pavao nadživio ga je za mnogo desetljeća.

Odgoj u obitelji bio je strog i usmjeren na pobožnost i suzdržanost, u skladu s tadašnjim poljskim plemićkim običajima. Već je kao dijete pokazivao sklonost dubljoj molitvi i povučenosti, za razliku od živahnijeg brata Pavla, s kojim je kasnije dijelio školovanje daleko od doma.

Bečki isusovački kolegij

U srpnju 1564. godine, s trinaest godina, Stanislav je s bratom Pavlom poslan u isusovački kolegij u Beču, gdje je proveo tri godine školovanja. Ondje se isticao ljubaznošću i vedrinom, ali i neobičnom vjerskom gorljivošću za dječaka njegove dobi, što je kod nekih izazivalo divljenje, a kod brata Pavla, koji je bio drugačije naravi, često i nerazumijevanje te čak grubo ponašanje prema njemu.

Tijekom bečkih godina u Stanislavu je sazrela želja da stupi u Družbu Isusovu. Bečki poglavari Družbe, međutim, nisu se usudili primiti ga bez pristanka oca, znajući da bi Ivan Kostka, koji je za sina planirao drugu, uglednu svjetovnu karijeru, takvu odluku odlučno odbio.

Put pješice u Rim

Suočen s odbijanjem u Beču i strahom od očeva gnjeva, Stanislav je donio odluku koja će ga učiniti poznatim: krenuo je pješice, prosjačkim hodom, put Rima, prevalivši oko petsto milja preko Njemačke i Alpa, kako bi se osobno obratio generalu Družbe Isusove. Na putu je prošao i kroz Augsburg i Dillingen, gdje su ga primili drugi isusovci i pružili mu potporu i preporuke.

U Rim je stigao 25. listopada 1567. godine i zamolio prijam u novicijat svetog Andrije, kojim je tada upravljao sveti Franjo Borgia, treći general Družbe Isusove. Ondje je napokon primljen, oslobođen straha od očeva protivljenja koje ga je progonilo tijekom cijeloga bečkog razdoblja.

Deset mjeseci novicijata i smrt

Iako slaba zdravlja, Stanislav je u novicijatu živio s takvom revnošću i strogošću prema sebi da su ga suvrsnici opisivali kao uzor i ogledalo redovničke savršenosti. Nekoliko dana prije smrti navodno je najavio da će umrijeti na blagdan Uznesenja Marijina, unatoč tome što tada nije bio ozbiljno bolestan.

Razbolio se od groznice sredinom kolovoza 1568. godine i umro u noći između 14. i 15. kolovoza, nakon nešto više od deset mjeseci provedenih u Družbi. Imao je tek osamnaest godina. Vijest o njegovoj smrti brzo se proširila među isusovcima kao primjer mladenačke svetosti postignute u vrlo kratkom vremenu redovničkog života.

Štovanje i kanonizacija

Stanislav Kostka proglašen je blaženim 1605. godine, a svetim 31. prosinca 1726. godine. Njegov je kult osobito ojačao u Poljskoj, gdje je od tada jedan od najpopularnijih narodnih svetaca, štovan posebno kao zaštitnik mladih, studenata i novaka redovničkih zajednica. U njegovu su čast podignute brojne kapele i crkve, a njegov je lik, mladić u isusovačkoj halji, ostao simbol odlučne mladenačke vjere unatoč obiteljskom protivljenju.

Primjer za isusovački odgoj

Stanislavov je lik od samog početka postao osobito omiljen u isusovačkim kolegijima diljem Europe, jer je riječ o mladiću koji je umro gotovo u dobi svojih vršnjaka učenika, a svejedno dosegao, prema uvjerenju svoje zajednice, punu redovničku i duhovnu zrelost. Njegova je kratka biografija, sažeta u priču o poslušnosti nutarnjem pozivu unatoč obiteljskom otporu, poslužila generacijama isusovačkih odgojitelja kao poticaj mladima da ozbiljno shvate pitanje vlastitog životnog poziva.

Rimska kuća svetog Andrije, u kojoj je Stanislav proveo posljednje mjesece života, do danas čuva sobu u kojoj je umro kao mjesto molitve i hodočašća, a njegov se lik u umjetnosti gotovo redovito prikazuje s ljiljanom, znakom čistoće, i raspelom, znakom njegove pobožnosti prema muci Kristovoj.