Sveti Stjepan, prvi mučenik

Jedan od sedmorice

Prema šestom poglavlju Djela apostolskih, u jeruzalemskoj je zajednici došlo do nezadovoljstva jer su udovice grčkih Židova (helenista) bile zapostavljane u svakodnevnoj podjeli hrane u odnosu na udovice hebrejskog govornog područja. Apostoli su, ne želeći zanemariti službu riječi zbog te praktične brige, predložili da zajednica izabere sedmoricu muževa "na dobru glasu, punih Duha i mudrosti" koji će se time baviti. Stjepan je prvi naveden na tom popisu i opisan kao čovjek "pun vjere i Duha Svetoga" - opis koji ga od početka izdvaja od ostale šestorice.

Propovjednik i čudotvorac

Iako mu je povjerena praktična služba, Stjepan se u tekstu odmah pokazuje i kao propovjednik: "činio je velika čudesa i znamenja u narodu", a njegova mudrost i duh kojim je govorio nadvladavali su protivnike u raspravama unutar jeruzalemskih sinagoga. Upravo je to izazvalo sukob - dio Židova iz takozvane sinagoge "Slobodnjaka" nije mu mogao parirati u raspravi pa su protiv njega podmetnuli lažne svjedoke, optuživši ga da govori pogrdno protiv Mojsija, Zakona i Hrama. Izveden je pred Veliko vijeće, gdje mu je, kaže tekst, lice izgledalo "kao lice anđeosko".

Govor pred Vijećem

Sedmo poglavlje Djela apostolskih donosi opširan Stjepanov govor u vlastitu obranu, koji zapravo predstavlja sažetak spasenjske povijesti od Abrahama preko Mojsija do izgradnje Hrama, a završava oštrom optužbom protiv slušatelja: naziva ih "tvrdovrati", "neobrezanih srdaca i ušiju", koji se poput svojih predaka uvijek suprotstavljaju Duhu Svetome i koji su sada, ubivši Pravednika, postupili kao i njihovi oci koji su ubijali proroke. Ta izravnost, umjesto da smiri Vijeće, dovela ga je do bijesa - tekst kaže da su "škripali zubima" na njega.

Kamenovanje i Savao

Videći nebesa otvorena i "Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu", Stjepan je to glasno izgovorio, na što su ga slušatelji, zapušivši uši, izveli izvan grada i kamenovali. Djela apostolska bilježe pojedinost koja povezuje ovaj događaj s kasnijom poviješću Crkve: svjedoci kamenovanja odložili su svoje ogrtače pred noge mladića po imenu Savao, koji je "odobravao njegovo smaknuće" - isti taj Savao kasnije će, kao obraćeni apostol Pavao, postati jedan od najvažnijih navjestitelja vjere koju je progonio. Stjepan je umirao moleći za svoje ubojice, riječima koje odjekuju Isusovim riječima s križa: "Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!" Njegova smrt, kako izvještavaju Djela, pokrenula je progon koji je kršćane iz Jeruzalema raspršio po Judeji i Samariji, čime se - paradoksalno - vjera dalje širila.

Svjedok koji promatra

Poseban je detalj u ovom izvještaju uloga mladića Savla - Djela apostolska ga uvode gotovo usput, kao onoga uz čije su noge svjedoci odložili ogrtače, a odmah zatim, na početku sljedećeg poglavlja, kažu da je Savao "pristajao" uz Stjepanovo smaknuće. Ta kratka, naizgled sporedna pojedinost dobiva puninu smisla tek unatrag, kad se ista osoba nekoliko poglavlja kasnije obraća na putu u Damask i postaje apostol Pavao - Djela apostolska time, bez izravnog komentara, povezuju prvog mučenika s najvećim navjestiteljem poganima, a Stjepanovu smrt čitatelj naknadno prepoznaje kao događaj koji je, na način koji tekst ne objašnjava, obilježio i samog Savla.

Štovanje i simbolika

Stjepan se smatra prvim kršćanskim mučenikom (prvomučenikom), a njegov se blagdan slavi 26. prosinca, odmah nakon Božića - raspored koji liturgijska tradicija čita kao podsjetnik da rođenje Krista u svijet odmah povlači i cijenu svjedočenja za njega. Zbog svoje službe smatra se jednim od uzora đakonske službe u Crkvi, a u ikonografiji ga se prepoznaje po kamenju koje nosi ili koje leži pored njega, ponekad uz palminu grančicu, simbol mučeništva.