Sveti Teotim, biskup

Biskup na granici Carstva

O Teotimu, biskupu grada Tomisa (danas Konstanca u Rumunjskoj) u rimskoj provinciji Skitiji Maloj, ne postoji opsežna suvremena biografija - njegov je životopis sačuvan uglavnom kroz kratke, ali dosljedne spomene crkvenih povjesničara iz 5. stoljeća. Djelovao je krajem 4. i početkom 5. stoljeća, otprilike u razdoblju od 390. do oko 407. godine, u vrijeme kada je ta pokrajina uz zapadnu obalu Crnoga mora bila izložena stalnim najezdama Huna i drugih stepskih naroda koji su se selili prema zapadu.

Skitija Mala - Crkva na rubu svijeta

Skitija Mala bila je krajnja sjeveroistočna provincija Rimskog Carstva, izložena izravnom dodiru s narodima izvan carskih granica. Kršćanske zajednice na tom području razvijale su se sporo i pod stalnim pritiskom - tomiska biskupija bila je jedna od rijetkih ustaljenih crkvenih središta u regiji, s dugom tradicijom mučeništva iz doba prijašnjih progona. Biskup Tomisa stoga nije bio samo duhovni poglavar male zajednice, nego i svojevrsni posrednik između rimske uprave, lokalnog stanovništva i naroda koji su dolazili iz stepa.

Svjedočanstvo crkvenih povjesničara

Grčki crkveni povjesničar Sozomen, pišući svoju „Crkvenu povijest“ nekoliko desetljeća poslije, opisuje Teotima kao čovjeka asketskog života, poznatog po strogosti, jednostavnosti i odricanju od udobnosti, koji je stekao takav ugled da su ga i pogani, uključujući Hune, poštovali i nazivali „bogom Rimljana“. Prema toj predaji, jedan hunski poglavica koji je namjeravao prijeći Dunav i napasti rimski teritorij odustao je od pohoda kada je ugledao Teotimovu smirenost i dostojanstvo, uvjeren da pred sobom ima čovjeka posebne, gotovo natprirodne snage. I drugi crkveni povjesničar, Sokrat Skolastik, spominje ga u sličnom kontekstu kao ugledna biskupa svoga doba.

Prijateljstvo i sporovi u Crkvi

Teotim se spominje i u vezi sa sporovima oko učenja aleksandrijskog teologa Origena krajem 4. stoljeća, kada je dio Crkve tražio osudu njegovih spisa zbog spornih teoloških teza. Za razliku od nekih drugih biskupa koji su Origenova djela oštro osuđivali, izvori bilježe da je Teotim branio vrijednost dijela njegove misli, odbijajući se pridružiti općoj osudi - što svjedoči o njegovoj teološkoj samostalnosti i ugledu koji mu je to dopuštao. Bio je u doticaju i s carigradskim patrijarhom Ivanom Zlatoustim, kojeg je javno branio u vrijeme njegova nepravednog progonstva oko 404. godine, kada su se mnogi drugi biskupi Zlatoustom odrekli iz straha od carskog dvora.

Predaja i povijesna nesigurnost

Detalji o Teotimovu podrijetlu, godini rođenja i točnom trajanju biskupske službe nisu pouzdano poznati - ono što znamo dolazi gotovo isključivo iz kratkih spomena kod kasnijih povjesničara, a ne iz njegovih vlastitih spisa, od kojih se ništa cjelovito nije sačuvalo, iako se zna da je pisao teološke rasprave na grčkom jeziku. Skitija Mala bila je u to doba pogranično područje na kojem se kršćanstvo širilo usporedno s obrambenim naporima Carstva, pa se Teotimova uloga ne može odvojiti od tog konteksta stalne nesigurnosti i seobe naroda koja će nekoliko desetljeća poslije dovesti do sloma zapadnog dijela Carstva.

Štovanje

Teotim se u zapadnoj i istočnoj tradiciji štuje kao svetac, s blagdanom 20. travnja, odnosno u nekim kalendarima 21. travnja. Ostaje primjer biskupa ranog kršćanstva čiji je ugled nadilazio granice vlastite zajednice - predaja o njegovu odnosu prema Hunima, iako se ne može povijesno posve potvrditi u pojedinostima, odražava širu činjenicu da su rani biskupi na rubovima Carstva imali ulogu posrednika između rimskog i „barbarskog“ svijeta, u vremenu kad su takve granice doslovno odlučivale o životu i smrti čitavih zajednica.