Sveti Tiburcije i drugovi, mučenici

Ime bez pouzdane povijesti

O Tiburciju, Valerijanu i Maksimu povijesno se zna vrlo malo - njihova su imena sačuvana gotovo isključivo kroz legendarne „Djela svete Cecilije”, tekst nastao stoljećima nakon vremena u kojem su navodno živjeli. Povjesničari smatraju da taj tekst nema veću povijesnu vrijednost kao izvor biografskih podataka, nego odražava pobožnu tradiciju kasnijeg doba. Stara predaja stavlja njihovo mučeništvo u 14. travnja 229. godine u Rimu, no i taj se datum mora uzeti s oprezom.

Prema toj predaji, Valerijan je bio rimski plemić i suprug svete Cecilije. Cecilija ga je, prema legendi, na dan vjenčanja uvjerila u kršćansku vjeru, nakon čega ga je, kako navodi predaja, krstio sam papa Urban I., koji je vodio rimsku Crkvu između 222. i 230. godine. Njegov brat Tiburcije potom je, prema istoj priči, također prihvatio kršćanstvo pod utjecajem Valerijanova svjedočanstva.

Braća su se, prema predaji, posvetila opasnoj i za kršćane tog doba tipičnoj djelatnosti - pokapanju tijela pogubljenih mučenika, što je bilo strogo zabranjeno i kažnjivo smrću. Maksim je bio rimski kornikularij, niži časnik zadužen za njihov nadzor odnosno pogubljenje, koji se, dirnut njihovom postojanošću u vjeri, sam obratio. Za njihovu osudu, prema legendi, bio je odgovoran rimski prefekt Almahije.

Sva su trojica, prema legendi, uhićena i odbila su se odreći vjere unatoč mučenju. Maksim je umro premlaćivanjem, dok su Tiburcije i Valerijan pogubljeni odrubljivanjem glave. Predaja smješta mjesto pogubljenja četiri rimske milje od grada, na mjesto zvano Pagus. Tiburcije je potom sahranjen u katakombama Pretestato, a Valerijan i Maksim u katakombama Kalista - dvjema različitim rimskim grobljima, što upućuje na to da je štovanje trojice mučenika u ranoj Crkvi već bilo razgranato.

Njihova imena sačuvana su u starim rimskim mučeničkim popisima, gdje se spominju zajedno sa svetom Cecilijom, čiji je kult u Rimu bio osobito raširen. Danas se, kao i kod mnogih ranih rimskih mučenika, mora jasno razlikovati ono što je povijesno utvrđeno (postojanje kulta, grobovi u dvjema katakombama i staro počasno spominjanje) od onoga što pripada kasnijoj pobožnoj predaji zabilježenoj u legendi o Ceciliji.

Zašto se ime ipak pamti

Unatoč nepouzdanosti izvora, kult Tiburcija, Valerijana i Maksima bio je u Rimu prisutan već u ranom srednjem vijeku, o čemu svjedoče stari martirologiji. Njihove su grobove obnavljali sami pape - Grgur III. u 8. stoljeću te Hadrijan I. koncem istog stoljeća, što pokazuje da je njihovo štovanje bilo dovoljno ustaljeno da zaslužuje papinsku skrb. Konačan korak u razvoju njihova kulta učinio je papa Paškal I., koji je između 817. i 824. godine dao prenijeti njihove relikvije u baziliku svete Cecilije u rimskoj četvrti Trastevere, gdje je time trajno povezao njihovu uspomenu s onom svete Cecilije.

Ime Valerijana i Tiburcija spominje se već u Jeronimovu martirologiju, jednom od najstarijih zapadnih popisa mučenika, sastavljenom u 5. stoljeću, što upućuje na to da je štovanje ovih mučenika postojalo neovisno o kasnijoj, opsežnijoj legendi o Ceciliji. Ta činjenica navodi povjesničare na zaključak da su Tiburcije i Valerijan, iako njihova povijesna biografija ostaje nejasna, doista postojali kao stvarne osobe štovane u ranoj rimskoj Crkvi, dok su pojedinosti njihova života - poput bratstva, Cecilijina braka i okolnosti mučeništva - kasnije oblikovane u legendarnom obliku radi poučne i pobožne svrhe. Slučaj ovih mučenika tipičan je primjer poteškoća s kojima se suočavaju povjesničari rane Crkve: mnoga imena iz najstarijih rimskih popisa mučenika nose sa sobom samo skromnu jezgru povijesne činjenice, obavijenu slojevima kasnije predaje koja je služila naraštajima vjernika kao poticaj na vjernost usred progona.