Sveti Timotej i Tit, biskupi

Mladi suradnici apostola Pavla

Timotej i Tit pripadaju krugu najbližih suradnika apostola Pavla, no o njima se ne govori kao o osnivačima vlastitih zajednica, nego kao o ljudima kojima je Pavao povjerio već postojeće, mlade i još nesigurne crkve. Timotej je bio podrijetlom iz Listre u Maloj Aziji, sin Židovke Eunike i oca Grka; Pavao ga je pridružio sebi na drugom misijskom putovanju i od tada ga naziva svojim pravim djetetom u vjeri. Tit je, prema starijoj predaji, bio poganskog podrijetla, obraćenik kojeg Pavao ne obrezuje unatoč pritisku dijela judeokršćana, čime njegov slučaj postaje svojevrsni presedan za pitanje ulaska pogana u Crkvu bez obveze mojsijevskog zakona. Obojica su, dakle, ušla u kršćanstvo preko osobnog poznanstva s Pavlom, a ne preko neke posebne službene funkcije koju bi sami tražili.

Timotej, biskup Efeza

Prema crkvenoj predaji, Timotej je postavljen za prvog biskupa Efeza, jednog od najvažnijih gradova ranog kršćanstva u rimskoj provinciji Aziji. Efez je bio veliko trgovačko i vjersko središte, poznato i po slavnom hramu božice Artemide, pa je vođenje kršćane zajednice ondje zahtijevalo i strpljenje i autoritet. Prva poslanica Timoteju upravo se bavi praktičnim pitanjima takve zajednice: kakvi trebaju biti biskupi i đakoni, kako se odnositi prema udovicama, starijima i mlađima, kako se čuvati lažnog nauka. Prema rimskom martirologiju, Timotej je ostao biskupom Efeza do duboke starosti; predaja bilježi da je, već star čovjek, poginuo nasilnom smrću za vrijeme poganskih svečanosti u čast Artemidi, kada se usprotivio idolopoklonstvu.

Tit, biskup Krete

Tit se u Pavlovim poslanicama pojavljuje kao pouzdan izaslanik - Pavao ga šalje u Korint da smiri napetosti u tamošnjoj zajednici, a u Poslanici Galaćanima spominje ga kao svjedoka na Apostolskom saboru u Jeruzalemu, gdje je odlučeno da se od pogana obraćenika ne traži obrezanje. Tu je odluku Tit svojom osobom, kao neobrezani vjernik prihvaćen u zajednicu, praktično potvrđivao. Kasnije ga je Pavao postavio za voditelja crkve na otoku Kreti, s izričitim zadatkom da u svakom gradu postavi starješine (prezbitere) i uredi crkveni život koji je, prema Poslanici Titu, ondje bio prilično neuređen. Predaja mu pripisuje dugu službu na Kreti, gdje je, već vrlo star, i umro u gradu Gortini, tadašnjem središtu otoka.

Pastoralne poslanice

Dvije poslanice Timoteju i jedna Titu nazivaju se pastoralnima jer se ne bave toliko teološkim raspravama koliko konkretnim uputama za pastirsku službu: kako prepoznati prikladne kandidate za crkvene službe, kako se nositi s krivim naucima koji su se već pojavljivali u prvim zajednicama, kako organizirati brigu za siromašne i udovice, kako sam biskup ili starješina treba živjeti da bude uzor. U 19. stoljeću dio kritičke egzegeze doveo je u pitanje izravno Pavlovo autorstvo tih triju spisa, pozivajući se na razlike u rječniku i stilu u odnosu na druge Pavlove poslanice; katolička je tradicija, međutim, dosljedno branila njihovu autentičnost, ističući da rane kršćanske zajednice nisu dovodile u pitanje da su poslanice Pavlove.

Mladi vođe pred velikim zadatkom

Ono što povezuje Timoteja i Tita jest da su obojica, još relativno mladi, dobili odgovornost vođenja zajednica u trenutku kad je kršćanstvo tek uspostavljalo svoje temeljne strukture - tko može biti biskup, kako birati starješine, kako se odnositi prema onima izvan zajednice. Pavao ih u poslanicama ohrabruje da se ne daju omalovažiti zbog mladosti, nego da autoritet grade primjerom, riječju i ustrajnošću. Ta se poruka u liturgijskoj predaji čita i kao poziv svakom mlađem čovjeku koji preuzima odgovornost za druge: da to čini ne nametanjem, nego dosljednim životom.

Zajednička spomen-dan

Crkva slavi Timoteja i Tita zajedno, 26. siječnja, dan nakon blagdana Obraćenja svetog Pavla, čime liturgijski kalendar izravno povezuje trojicu - učitelja i dva njegova najbliža učenika koji su njegovo poslanje nastavili svaki na svom terenu, jedan u maloazijskom Efezu, drugi na sredozemnoj Kreti.