Sveti Toma Becket, biskup i mučenik

Uspon uz kraljev bok

Toma Becket rodio se 21. prosinca, prema Hrvatskoj enciklopediji 1117., a prema Katoličkoj enciklopediji 1118. godine, u Londonu, u trgovačkoj obitelji normanskog podrijetla. Nakon školovanja u Londonu i Parizu te studija prava, ušao je u službu canterburyjskog nadbiskupa Theobalda, koji ga je poslao na daljnji studij kanonskog prava u Bolognu i Auxerre, a potom ga zaredio za đakona i imenovao arhiđakonom Canterburyja, te ga naposljetku preporučio kralju Henriku II.

Kralj je Tomu 1155. godine imenovao svojim kancelarom, najvišim državnim službenikom nakon vladara. Becket je u toj ulozi živio raskošno, vodio vojne pohode za kralja, uključujući ratovanje u Francuskoj, i postao mu blizak prijatelj i osobni savjetnik, uživajući golem utjecaj na dvoru i u kraljevoj upravi, sudjelujući u brojnim reformama državne uprave.

Promjena nakon imenovanja

Godine 1162., nadajući se odanom savezniku na čelu Crkve koji bi mu olakšao nadzor nad crkvenim sudovima i imovinom, kralj je Tomu, tada tek đakona, hitno zaredio za svećenika i imenovao nadbiskupom Canterburyja, najvišim crkvenim položajem u Engleskoj. Suprotno kraljevim očekivanjima, Becket se nakon imenovanja korjenito promijenio - napustio je raskošan dvorski način života, dao ostavku na položaj kancelara, posvetio se strogoj pobožnosti i asketskim praksama te odlučno počeo braniti prava i slobode Crkve od kraljeva miješanja.

Sukob se osobito zaoštrio na parlamentu u Westminsteru 1163. godine i potom oko takozvanih Klarendonskih ustava iz 1164. godine, kojima je kralj želio proširiti svoju vlast nad Crkvom, ponajprije podvrgavajući svećenike optužene za zločine kraljevskim, a ne crkvenim sudovima. Becket je odlučno branio crkvene povlastice i odbio prihvatiti te zakone, zbog čega je pao u nemilost i pobjegao u progonstvo u Francusku, gdje je pod zaštitom pape Aleksandra III. proveo gotovo šest godina, boraveći dijelom i u samostanu Pontigny.

Povratak i mučeništvo

Nakon privremenog, krhkog pomirenja s kraljem, Becket se 1170. godine vratio u Canterbury. Sukob se ubrzo obnovio kad je, prije povratka, izopćio iz Crkve biskupe koji su sudjelovali u kraljevu okrunjenju njegova sina bez njegova, nadbiskupova, sudjelovanja, i kad je odbio ukinuti te crkvene kazne unatoč kraljevu bijesu. Prema predaji, razjareni je kralj u srdžbi u Francuskoj izgovorio riječi nalik na „zar me nitko neće osloboditi ovog nemirnog svećenika“, koje su četvorica njegovih vitezova shvatila doslovno kao poticaj na djelovanje.

Vitezovi su 29. prosinca 1170. godine upali u canterburysku katedralu i ubili Tomu Becketa pred oltarom, dok se on odbijao skloniti od svojih dužnosti i časoslova, pokazujući time da svjesno prihvaća mučeničku smrt radije nego bijeg. Vijest o ubojstvu nadbiskupa u vlastitoj katedrali izazvala je zgražanje diljem kršćanske Europe.

Kanonizacija i štovanje

Papa Aleksandar III. proglasio je Tomu Becketa svetim već 1173. godine, samo dvije do tri godine nakon smrti, izuzetno brzo prema tadašnjim mjerilima. Kralj Henrik II., pod snažnim pritiskom javnog mnijenja i vlastite savjesti, javno se pokajao 1172. godine, hodočastio bos do Becketova groba u Canterburyju i podvrgnuo se javnom bičevanju od strane redovnika. Canterbury je time postao jedno od najvažnijih hodočasničkih odredišta srednjovjekovne Europe, ovjekovječeno i u Chaucerovim „Canterburyjskim pričama“ napisanima dva stoljeća poslije. Njegova smrt ostala je trajan simbol otpora crkvenih vlasti pokušajima svjetovne vlasti da nadzire i podredi Crkvu vlastitim interesima.