Sveti Valerijan, biskup

Biskupija Avensano u rimskoj Africi

Valerijan je bio biskup grada Avensana, poznatog i pod imenom Abenza (Abbenza), male biskupije u rimskoj provinciji Africa Prokonzularis, na području današnje Tunisije. Prema starim biskupskim popisima bio je drugi po redu poznati pastir toga sjedišta, nakon biskupa Fortunata. Njegovi tragovi nalaze se danas u ruševinama kod mjesta Bordž Hamduna, u blizini Kartaginske nadbiskupije, čijem je crkvenom području Avensano pripadao. O njegovu podrijetlu, obitelji i godini rođenja nije sačuvano ništa pouzdano, a njegov je život ostao zabilježen gotovo isključivo po događajima iz posljednjih godina, u doba vandalskih progona.

Vandalsko osvajanje sjeverne Afrike

U prvoj polovici 5. stoljeća germansko pleme Vandala, pod vodstvom kralja Geizerika, prešlo je iz Španjolske u sjevernu Afriku i do 439. godine osvojilo Kartagu, dotad jedno od najvažnijih središta latinskoga kršćanstva. Vandali su bili kršćani, ali arijanske vjeroispovijesti, koja je nijekala punu božansku narav Isusa Krista, pa su prema katoličkom stanovništvu i njegovim biskupima postupali s posebnom oštrinom, smatrajući ih vjerskim protivnicima. Katoličke su biskupe svrgavali, protjerivali, oduzimali im crkvenu imovinu, a pojedine i pogubili, u nastojanju da nametnu arijanstvo kao državnu vjeru novoosvojenog kraljevstva.

Odbijanje predaje posvećenih posuda

Kad su Geizerikovi ljudi od već osamdesetogodišnjeg Valerijana zatražili da im preda posvećeno crkveno posuđe svoje biskupije, dragocjeno kako materijalno tako i bogoslužno, on je taj zahtjev odbio. Zbog toga je, prema sačuvanim izvorima, zajedno s još osam drugih sjevernoafričkih biskupa izbačen iz vlastita doma. Progonitelji su izričito zabranili stanovništvu da mu pruži bilo kakvo utočište ili gostoprimstvo, pod prijetnjom vlastite kazne, pa je stari biskup ostao prepušten sam sebi, bez krova nad glavom.

Život i smrt na otvorenoj ulici

Prema izvještajima koji su o njemu ostali, Valerijan je zbog toga dugo vrijeme živio i spavao na otvorenom, na javnoj ulici svoga grada, izložen vremenskim neprilikama i bez ičije pomoći. Umro je, prema uvriježenoj dataciji, 457. godine, iscrpljen tim postupanjem, dok se prema pojedinim izvorima to dogodilo tijekom njegova prisilnog putovanja kao prognanika. Njegova smrt time nije bila izravno nasilna, u smislu pogubljenja, nego posljedica okrutnog i sustavnog zlostavljanja starca zbog vjerske ustrajnosti.

Štovanje i mjesto u Rimskom martirologiju

Valerijanov je spomen uvršten u Rimski martirologij, gdje se navodi na dan 15. prosinca, s naznakom da je bio „ispovjednik prave vjere“, čime Crkva izražava da nije podnio smrt izravnim mučeništvom, nego je do smrti ustrajao u ispovijedanju katoličke vjere usred progona. Njegov primjer, sličan sudbini brojnih drugih sjevernoafričkih biskupa toga doba, ostao je svjedočanstvo o teškom razdoblju koje je zadesilo nekoć cvatuću afričku Crkvu jedno stoljeće nakon smrti svetoga Augustina, kad je pritisak arijanskih vladara doveo do dugotrajnog slabljenja katoličke zajednice u tom dijelu Sredozemlja.

Afrička Crkva nakon Augustina

Vrijeme u kojem je Valerijan djelovao bilo je za sjevernoafričko kršćanstvo razdoblje dubokoga preokreta. Samo nekoliko desetljeća prije njegova rođenja, biskupija Hipon i njezin biskup Augustin bili su jedno od intelektualnih središta cijele Crkve, s brojnim samostanima, bogatom crkvenom knjižnicom i mrežom biskupija koje su pokrivale gotovo cijelu rimsku provinciju Afriku. Vandalsko osvajanje to je naslijeđe u samo jednom naraštaju svelo na progonjenu manjinu, kojoj su oduzeta prava javnog bogoslužja, crkve pretvarane u arijanske hramove, a biskupska sjedišta ostajala godinama bez pastira jer novi biskupi nisu smjeli biti postavljani.

Sudbina progonjenih biskupa

Popisi koje su sastavljali kasniji crkveni pisci bilježe imena desetaka afričkih biskupa koji su u to doba umrli u progonstvu, na prisilnom radu ili, kao Valerijan, prepušteni ulici bez ičije pomoći. Takvi popisi, premda nepotpuni i mjestimice nesigurni u pojedinostima, danas su gotovo jedini izvor podataka o mnogim biskupima toga razdoblja, uključujući i Valerijana, čiji život prije progona ostaje gotovo posve nepoznat upravo zato što je uništavanje crkvenih arhiva bilo sastavni dio vandalske politike prema katoličkoj Crkvi.