Sveti Vid, mučenik

Priča koju treba čitati kao legendu

O svetom Vidu ne postoje pouzdani povijesni podaci izvan legendarnog izvještaja nastalog stoljećima nakon njegove pretpostavljene smrti, u 6. ili 7. stoljeću. Katolička enciklopedija izrijekom navodi da ta priča „nema povijesne vrijednosti“, a talijanski životopisni portal santiebeati.it izričito potvrđuje isto: u čitavoj toj priči nema apsolutno ničega povijesnog, jer je spis o njihovoj muci isključivo legendarnog karaktera. Sve što slijedi treba, dakle, čitati kao pobožnu predaju, ne kao dokumentiranu povijest.

Legenda o dječaku mučeniku

Prema toj predaji, Vid je bio sin poganskog senatora u Lukaniji, u južnoj Italiji, koji je u ranoj dobi prihvatio kršćanstvo. Vjeri ga je priveo njegov odgojitelj Modest, uz pomoć dojilje Krescencije, unatoč protivljenju Vidova oca. Otac ga je raznim mučenjima pokušao odvratiti od vjere, no dječak je ostao postojan. S Modestom i Krescencijom pobjegao je brodom u Lukaniju, a potom u Rim.

U Rimu je, prema legendi, izbavio od zloduha sina cara Dioklecijana, no unatoč tom činu ostao je postojan u kršćanskoj vjeri, zbog čega je zajedno s Modestom i Krescencijom uhićen i mučen. Predaja govori da je na kraju sve troje pogubljeno zajedno - prema jednoj verziji legende bačeni su u kotao s kipućim uljem i olovom, prizor koji je kasnije ušao i u ikonografiju svetog Vida. Umrli su 15. lipnja 303. u Lukaniji.

Od jednog imena do trojice svetaca

Najstariji martirologiji spominju samo Vida; Modest i Krescencija dodani su kasnije kao njegovi pratitelji u predaji, tako da se sve troje danas štuje zajedno istoga dana. Vidovo uvrštenje među Četrnaest svetih pomoćnika, skupinu svetaca kojima se pribjegavalo u posebnim nevoljama, uvelike je pridonijelo širenju kulta sve trojice po srednjoj Europi.

Širenje štovanja u Njemačkoj

Štovanje svetog Vida znatno se proširilo prema sjeveru nakon što su njegove relikvije 836. prenesene u samostan Corvey u Njemačkoj. Odatle se raširilo po Vestfaliji te po istočnim i sjevernim njemačkim krajevima. Postao je zaštitnik oboljelih od epilepsije, bolesti koja se u njemačkom govornom području po njemu i danas naziva „Vidov ples“ (Veitstanz), a zazivan je i kao zaštitnik od nesanice i protiv oluje.

Vidovdan i predkršćanski korijeni

Datum 15. lipnja, blizu ljetnog solsticija, već je u predkršćansko doba kod više europskih naroda označavao prijelaz u ljeto, s vatrama, plesovima i gatanjem o urodu i braku. Kada se kult svetog Vida raširio po slavenskim zemljama, blagdan je preuzeo ime Vidovdan i zadržao mnoge od tih starih običaja, koji su se stoljećima prenosili usporedno s crkvenim štovanjem sveca, katkad i u napetosti s njim. Zbog te dvostruke, kršćanske i predkršćanske slojevitosti, Vidovdan je i danas jedan od najbolje zabilježenih primjera preplitanja starih obreda i kršćanskog kalendara u srednjoj i jugoistočnoj Europi.

Štovanje u Hrvatskoj

U Hrvatskoj je sveti Vid osobito štovan kao zaštitnik Rijeke, čija je stolna crkva njemu posvećena, a po njemu je ime dobilo i više naselja, među njima Sveti Vid na Krku i nekadašnje selo Sveti Vid, danas dio Donjeg Vidovca u Međimurju. Njegov se dan, Vidovdan, u više slavenskih naroda tradicionalno vezao uz proslavu ljetnog solsticija i početka ljeta - običaj stariji od samog kršćanskog kulta i vjerojatno preuzet iz predkršćanskih obreda. Blagdan mu se slavi 15. lipnja, a u riječkoj katedrali i drugim mjestima posvećenima njegovu imenu i danas se slavi svečanim bogoslužjem uz koje se čuvaju i lokalne pučke predaje o svecu zaštitniku.