Sveti Vilibald, biskup

Dječak poslan na školovanje

Vilibald je rođen oko 700. godine u Wessexu, u Engleskoj, u obitelji povezanoj sa svetim Bonifacijem, apostolom Germanije. Kao dječak poslan je na školovanje u samostan u Walthamu, gdje je stekao temeljno versko obrazovanje. Imao je brata Vunibalda, koji je poput njega kasnije postao misionar i redovnik, te sestru Valburgu.

Put prema Svetoj zemlji

Prije nego što je izrekao konačne redovničke zavjete, Vilibald je krenuo s ocem i bratom na hodočašće, najprije u Rim, gdje je proveo oko dvije godine, a potom je nastavio put prema Svetoj zemlji, koja je tada bila pod arapskom vlašću. Otac mu je umro na putu, u Lucci u Italiji. Kršćanski hodočasnici bili su u to doba u pravilu dobro primani, no Vilibald i njegovi suputnici ipak su bili kratko zatočeni zbog sumnje da su uhode - pothvat i opasnost koje pokazuju koliko je takvo putovanje u ranom srednjem vijeku bilo rijetko i riskantno.

Tijekom višegodišnjeg puta posjetio je Jeruzalem i druga sveta mjesta. Njegovo putovanje, koje je ukupno trajalo oko sedam godina, kasnije je zabilježila redovnica Hugeburc iz Heidenheima u djelu „Hodoeporicon“, jednom od najstarijih sačuvanih putopisa kršćanskih hodočasnika u Svetu zemlju i dragocjenom izvoru za poznavanje tadašnjih putova i običaja.

Takvo je putovanje u ranom osmom stoljeću bilo izuzetak, a ne pravilo - većina kršćana toga doba nikad nije napustila vlastiti kraj, dok su daleka hodočašća u Svetu zemlju poduzimali tek pojedinci, obično redovnici ili plemići s dovoljno sredstava i odlučnosti da izdrže mjesece putovanja morem i kopnom, kroz krajeve pod različitim vlastima i vjerama.

Montecassino i povratak u misijski rad

Godine 729. Vilibald se vratio u Rim, gdje ga je papa Grgur II. uputio u opatiju Montecassino. Ondje je gotovo deset godina pomagao u obnovi samostanske zajednice, koja se tek oporavljala od ranijih razaranja, i produbljivao redovničku stegu prema Benediktovu pravilu.

Papa Grgur III. potom ga je poslao da se pridruži svom rođaku svetom Bonifaciju u misijskom radu među germanskim narodima. Ondje je 740. zaređen za svećenika. Bonifacije je u to doba već bio nadbiskup i papinski legat za cijelu Germaniju te je sustavno postavljao anglosaksonske redovnike i redovnice na ključna mjesta nove crkvene organizacije, oslanjajući se na ljude iz vlastite domovine u kojima je imao povjerenja.

Prvi biskup Eichstätta

Godine 741. Vilibald je zaređen za prvog biskupa novoosnovane biskupije Eichstätt u Bavarskoj, gdje je ostao do kraja života. Kao biskup strpljivo je gradio crkvenu organizaciju u tek pokrštenom kraju, osnivao samostane i brinuo se o obrazovanju svećenstva.

Surađivao je s bratom Vunibaldom i sestrom Valburgom, koji su također djelovali kao misionari i redovnici u istom području, čineći Eichstätt jednim od središta anglosaksonske misije u Njemačkoj.

Njegov put u Svetu zemlju odvijao se u vrijeme kad su ta područja bila pod vlašću Omejidskog kalifata, desetljećima prije nego što će kršćansko hodočašće onamo postati uređenije i češće. Zbog toga se Vilibaldov pothvat smatra jednim od najranijih sačuvanih svjedočanstava o zapadnom kršćaninu koji je osobno prošao putove od Engleske, preko Rima i Konstantinopola, do Jeruzalema, Betlehema i drugih svetih mjesta, opisujući usput gradove, luke i običaje krajeva kroz koje je prolazio.

Smrt i štovanje

Umro je 786. ili 787. godine u Eichstättu, u dubokoj starosti, nakon više od četrdeset godina biskupske službe. Već za života uživao je glas svetosti među vjernicima svoje biskupije. Štovan je od srednjeg vijeka, a njegov „Hodoeporicon“ ostaje vrijedan povijesni izvor o hodočašćima u ranom srednjem vijeku. Blagdan mu se slavi 7. srpnja. Njegova biskupija Eichstätt do danas čuva uspomenu na njega kao utemeljitelja, a grob mu se nalazi u tamošnjoj katedrali, gdje je i danas cilj hodočašća.