Sveti Vilibrord, biskup

Odrastanje u Northumbriji

Vilibrord je rođen 658. godine u Northumbriji, u sjevernoj Engleskoj, kao sin Hilgisa, čovjeka koji je i sam kasnije živio kao pustinjak i bio štovan kao svetac. Kao dijete predan je na odgoj u opatiju Ripon, gdje ga je poučavao sveti Wilfrid, jedan od najutjecajnijih engleskih crkvenih ljudi toga doba, i ondje je zaređen za benediktinskog redovnika.

Sa dvadeset godina Vilibrord je otišao u Irsku, na tada poznato učilište u opatiji Rathmelsigi, gdje je dvanaest godina studirao pod vodstvom svetog Egberta. Irska monaška tradicija u to je doba bila poznata po strogosti i misionarskom žaru, a upravo je Egbert u Vilibrordu prepoznao čovjeka sposobnog za veliki misijski pothvat na europskom kopnu.

Misija u Friziji

Egbert je Vilibrorda 690. godine poslao s jedanaest družbenika u Friziju, područje današnje Nizozemske, na poziv franačkog vladara Pipina Srednjeg, koji je nedavno pokorio dio frizijskog teritorija i želio ga učvrstiti kršćanstvom. Vilibrord je 692. godine otputovao u Rim tražiti papinsko dopuštenje za misiju, a 695. se ondje vratio: papa Sergije I. posvetio ga je za biskupa Frizije, dao mu ime Klement i uručio mu palij, znak nadbiskupske časti.

Kao svoje biskupsko sjedište Vilibrord je odabrao Utrecht, gdje je podigao samostan i crkvu posvećenu Svetom Otkupitelju. Odande je širio navještaj evanđelja duž rijeka Rajne i Mase, gradeći crkve i krsteći poganske Frize, uz stalnu potporu franačkih vladara koji su u kristijanizaciji vidjeli i sredstvo političke kontrole nad novoosvojenim područjem.

Echternach i progon

Godine 698. Vilibrord je od svetice Irmine, opatice iz Oerena, dobio na dar posjed uz rijeku Sûru te je ondje osnovao opatiju Echternach, u današnjem Luksemburgu, koja će postati njegovo omiljeno mjesto povlačenja i, kasnije, mjesto njegova groba. Kad je 716. godine frizijski vođa Radbod, protivnik franačke vlasti i kršćanstva, preuzeo kontrolu nad krajem, Vilibrord je morao pobjeći iz Utrechta, a mnoge njegove crkve su porušene.

Nakon Radbodove smrti 719. godine Vilibrord se vratio i, uz pomoć mladog misionara Bonifacija koji mu se tada pridružio, obnovio razrušene crkve i nastavio djelo evangelizacije. Iako je ostatak života proveo aktivno u misiji, sve se češće povlačio u mir opatije Echternach, gdje je umro 7. studenoga 739. godine i gdje je pokopan.

Štovanje

Vilibrord je gotovo odmah nakon smrti štovan kao svetac, a njegov je grob u Echternachu do danas mjesto hodočašća, poznato po tradicionalnoj plesnoj procesiji koja se svake godine na Duhove održava njemu u čast. Blagdan mu se u većini kalendara slavi 7. studenoga, a u Engleskoj se prema papinskoj odredbi nekada slavio 29. studenoga. Smatra se ocem crkve u Nizozemskoj i jednim od najvažnijih anglosaksonskih misionara na europskom kopnu, čiji je rad izravno pripremio teren za kasnije, još poznatije djelovanje svetog Bonifacija među Germanima.

Suradnja s Bonifacijem

Susret s Bonifacijem, tada mladim benediktincem iz Engleske, pokazao se ključnim za budućnost misije na germanskom području. Vilibrord mu je prenio iskustvo dvadesetak godina misionarskog rada u Friziji, od uspostave crkvenih struktura do snalaženja u odnosima s promjenjivim, često nesigurnim franačkim i frizijskim vlastodršcima. Bonifacije je jedno vrijeme razmišljao o tome da postane Vilibrordov nasljednik u Utrechtu, no na kraju je odabrao vlastiti put misije dalje na istok, među Sase i druge germanske narode, gdje će i sam poginuti mučeničkom smrću.

Vilibrordovo je djelo tako postalo temelj na kojem se gradila kasnija, opsežnija kristijanizacija germanskog svijeta, a njegov je pristup, uporno građenje crkvenih ustanova uz oslonac na franačku vlast, ostao model kojim su se služili i sljedeći misionari sjeverne Europe.