Sveti Vilim od Vercellija, opat

Rano siroče iz Vercellija

Vilim je rođen 1085. u Vercelliju u sjevernoj Italiji, u plemićkoj obitelji. Rano je ostao bez roditelja, a prema predaji već je kao petnaestogodišnji mladić odlučio krenuti bosonog na hodočašće prema svetištu svetog Jakova u Santiagu de Composteli, čineći stroga umrtvljenja koja su zabrinjavala njegovu okolinu. Ta rana odluka obilježila je čitav njegov kasniji život posvećen pokori i hodočašćima, u vrijeme kad su duga pješačka hodočašća bila uobičajen izraz osobne pobožnosti europskog plemstva i puka.

Put koji nije uspio

Nakon Compostele uputio se prema Rimu, a odatle je namjeravao nastaviti prema Svetoj zemlji, slijedeći tada raširenu želju hodočasnika da posjete mjesta Kristove muke i uskrsnuća. Na putu kroz Pugliju, u blizini Brindisija, prema predaji su ga napali razbojnici, što mu je onemogućilo nastavak hodočašća prema Jeruzalemu. Susret sa svetim Ivanom od Matere, koji je i sam u tom kraju živio pustinjačkim životom, uvjerio ga je da taj neuspjeh shvati kao znak Božje volje da ostane u južnoj Italiji, umjesto da nastavi put na Istok.

Povlačenje na goru Vergine

Oko 1118. Vilim je stigao u Irpiniju i povukao se na goru Vergine (Monte Vergine) kraj Avellina, gdje je živio kao pustinjak u strogoj pokori, u samotnoj kolibi izloženoj vremenskim nepogodama. Oko njega su se postupno okupljali drugi ljudi koji su tražili sličan način života, privučeni glasom o njegovoj svetosti i strogosti, pa je 1126. njegova zajednica službeno priznata kao Congregazione Benedettina di Montevergine - kongregacija koja je slijedila benediktinsko pravilo, obogaćeno osobitom pustinjačkom strogošću u postu, šutnji i tjelesnoj pokori.

Utemeljitelj i graditelj samostana

Vilim je uz Montevergine osnovao i druge samostane u južnoj Italiji, među njima samostan San Salvatore kod Goleta te zajednice na Monte Cognatu i drugdje po Pugliji, gradeći tako mrežu zajednica koje su njegovao njegovo duhovno nasljeđe. Prema svjedočanstvima suvremenika, prema sebi je bio izrazito strog u postu i pokori, dok je prema drugima, osobito siromašnima i bolesnima, pokazivao veliku blagost i suosjećanje, dijeleći s njima hranu i skloništa svojih zajednica. Uživao je ugled i kod svjetovnih vladara svojega doba, među njima i normanskih vladara južne Italije, koji su njegovoj zajednici dodjeljivali zemlju i povlastice.

Smrt i štovanje

Prema predaji, Vilim je posljednje godine života proveo obilazeći svoje samostane i savjetujući redovnike da ustraju u jednostavnosti i siromaštvu, unatoč tomu što je njegova zajednica zbog darova vladara postajala sve imućnija. Umro je 24. lipnja 1142. u samostanu Goleto kraj Nusca, kamo se povukao pred kraj života da osnuje još jednu zajednicu, ovaj put za redovnice. Njegov red, poznat i kao vilhelmiti, s vremenom se smanjio i djelomično stopio s drugim redovničkim zajednicama, ali je ostavio trajan trag u duhovnosti južne Italije te u tradiciji hodočašća na Montevergine, koje traje do danas. Papa Pio XII. proglasio ga je 1942. glavnim zaštitnikom pokrajine Irpinije, a za javno je štovanje kanoniziran 1785. godine, potvrdivši time kult koji je u tom kraju živio stoljećima ranije.

Blagdan

Blagdan svetog Vilima od Vercellija slavi se 25. lipnja, dan nakon njegove smrti prema predaji Montevergine, a njegovo se štovanje i danas njeguje osobito u istoimenom svetištu, koje ostaje važno hodočasničko središte južne Italije i sjedište slike Gospe od Montevergine, štovane pod nazivom Mamma Schiavona. Svetište je i danas cilj brojnih hodočasnika iz cijele Kampanije, osobito za blagdan Duhova, kada se organiziraju velike procesije uz obnovu zavjeta koje su vjernici stoljećima donosili pred slikom Gospinom.