Sveti Viljem, biskup

Podrijetlo blizu kraljevskog dvora

Viljem FitzHerbert, poznat i kao Viljem od Thwaytea, rodio se kao sin grofa Herberta, riznikara kralja Henrika I., a prema tradiciji smatran je i nećakom kralja Stjepana. Zahvaljujući obiteljskim vezama, mlad je postao kanonik i riznikar yorške crkve, a 1142. godine izabran je za nadbiskupa Yorka, unatoč protivljenju uglednog cistercitskog opata Henrika Murdaca.

Osporeni izbor

Viljemov je izbor od početka bio prijeporan; protivnici su ga optuživali za simoniju i prevelik utjecaj kraljevskog dvora na njegov izbor. Nakon što je dokazao svoju nedužnost, posvećen je za nadbiskupa 26. rujna 1143. godine. Uz njegovu je stolicu ostala vezana trajna napetost s engleskim cistercitima i sa svetim Bernardom iz Clairvauxa, koji su ga smatrali nedostojnim položaja.

Suspenzija i progonstvo

Papa ga je 1147. godine suspendirao zbog postupovnih nepravilnosti oko njegova izbora, a pristaše Henrika Murdaca, koji je zauzeo njegovo mjesto, u odmazdi su uništili opatiju Fountains, povezanu s Viljemovim pristašama. Svrgnut s nadbiskupske službe, Viljem se sklonio na dvor sicilijanskog kralja, gdje je proveo godine progonstva, prema predaji vodeći strog i pokorni život.

Povratak i sumnjiva smrt

Nakon smrti pape Eugena III. i svetog Bernarda 1153. godine, novi je papa Viljema vratio na njegovu nadbiskupsku stolicu. Po povratku u York pokazao je blagost prema svojim nekadašnjim protivnicima, no umro je iznenada svega nekoliko tjedana nakon povratka, što je odmah izazvalo sumnje na trovanje - neki su suvremenici tvrdili da ga je otrovao yorški arhiđakon, no za tu se optužbu nikada nije provelo formalno rasuđivanje niti je ostao pouzdan zapis o ishodu.

Štovanje

Nakon njegove smrti na grobu su od 1177. godine zabilježena čudesna ozdravljenja, što je Crkva navela u postupku kanonizacije, ne kao dokazane događaje nego kao dio pobožne predaje. Papa Honorije III. kanonizirao ga je 1227. godine. Blagdan mu se slavi 8. lipnja u Engleskoj, a u ovom je kalendaru zabilježen prema drugom datumu koji ulazni podaci navode.

Nasljeđe u yorškoj tradiciji

York je Viljema, unatoč burnom i spornom episkopatu, s vremenom prigrlio kao svojeg sveca zaštitnika - njegov se lik pojavljuje na jednom od najpoznatijih srednjovjekovnih vitraja yorške katedrale, takozvanom „prozoru svetog Viljema”, koji u nizu slika prikazuje događaje njegova života, uključujući izbor, progonstvo, povratak i čudesa na njegovu grobu. Njegov je slučaj u crkvenoj povijesti ostao zanimljiv i kao primjer koliko su crkveno-politički sukobi 12. stoljeća, isprepleteni s dvorskim i redovničkim suparništvima, mogli odrediti sudbinu jednog biskupa - dvaput izabranog, jednom svrgnutog i naposljetku proglašenog svetim.

Povjesničari koji su se bavili Viljemovim slučajem primjećuju da je njegov spor s cistercitima dijelom odražavao širi sukob dviju struja u engleskoj Crkvi 12. stoljeća - one bliske kraljevskom dvoru i staroj benediktinskoj tradiciji, kojoj je pripadao Viljem, i one reformske, cistercitske, koju su predvodili sveti Bernard i Henrik Murdac, zagovarajući strože kriterije crkvene stege i neovisnost izbora biskupa od svjetovnog utjecaja. Viljemova sudbina - dva puta izabran, jednom svrgnut, naposljetku vraćen i ubrzo mrtav - u tom se svjetlu čita kao osobna cijena koju je platio zbog svoje uloge u tom sukobu, bez obzira na to koliko je od optužbi protiv njega bilo utemeljeno.

Blagdan svetog Viljema danas se u engleskoj crkvenoj tradiciji slavi skromno, uglavnom unutar Yorka i biskupija povezanih s njegovim naslijeđem, dok je u širem kalendaru njegovo štovanje ostalo lokalnog karaktera u usporedbi s poznatijim engleskim svecima poput Tome Becketa.