Sveti Vinko Ferrerski, svećenik

Plemićko podrijetlo, rano obrazovanje

Vinko se rodio 23. siječnja 1350. u Valenciji, u obitelji čiji su preci bili viteški nagrađeni za sudjelovanje u osvajanju grada od Mavara 1238. godine. Filozofiju je dovršio već sa četrnaest godina, što svjedoči o njegovoj ranoj intelektualnoj zrelosti. Godine 1367. stupio je u Dominikanski red, a sljedeće je godine poslan na studij u samostan u Barceloni.

Učitelj i propovjednik

Vinko je predavao filozofiju u Lleidi te teologiju u Barceloni i na valencijskoj katedrali. U tom je razdoblju napisao i cijenjeno duhovno djelo unutar svojeg reda. Postao je ispovjednik i kapelan kardinala Petra de Lune, koji je 1394. godine izabran za avinjonskog papu pod imenom Benedikt XIII., u vrijeme kad je Crkva bila podijeljena zapadnim raskolom između dva, a poslije i tri suparnička pape.

Propovjednička putovanja

Idućih je dvadesetak godina Vinko proveo putujući zapadnom Europom - Španjolskom, Švicarskom, Francuskom, Dauphinéom, Bretanjom i Pijemontom - kao izniman propovjednik pred golemim mnoštvima u crkvama i na gradskim trgovima, spajajući teološku poduku, oštrinu jezika i slikovite opise posljednjeg suda. Njegovi su govori, prema predaji, doprli do milijuna slušatelja tijekom tih putovanja, a mnoge je gradove obilazio popraćen skupinama kajnika koji su ga pratili s mjesta na mjesto.

Uloga u zapadnom raskolu

Vinko je dugo bio blizak suradnik i branitelj legitimnosti pape Benedikta XIII., ostajući ključna osoba avinjonskog papinskog dvora unatoč sve dubljoj podjeli Crkve. S vremenom je, suočen s upornošću raskola, postao sve nemirniji zbog stanja u kojem se Crkva nalazila. Njegova je odlučna uloga naposljetku bila presudna za okončanje raskola - pridonio je da Aragonsko kraljevstvo 1416. godine povuče priznanje Benediktu XIII., što je izravno omogućilo ponovno ujedinjenje Crkve 1417. godine, na koncilu u Konstanzu.

Smrt i kanonizacija

Vinko je umro 5. travnja 1419. u Vannesu, u Bretanji, tijekom jednog od svojih propovjedničkih putovanja. Kanoniziran je 1458. (u pojedinim izvorima 1455.) godine odlukom pape Kalista III. Njegov brat Bonifacije Ferrer bio je general kartuzijanskog reda i također je sudjelovao u diplomatskim poslovima oko raskola. Blagdan mu se u općoj Crkvi slavi 5. travnja, a u dominikanskoj tradiciji 5. svibnja.

Propovjednik pokore i suda

Vinkovi su govori bili poznati po dramatičnosti i izravnosti kojom je slušateljima dočaravao blizinu posljednjeg suda, zbog čega je u kasnijoj tradiciji dobio naziv „anđeo apokalipse”, prema slici iz Knjige Otkrivenja koju je često navodio u svojim propovijedima. Propovijedao je isključivo na svojem materinskom valencijskom jeziku, a predaja mu pripisuje dar da su ga razumjeli slušatelji različitih naroda kao da govori na njihovu jeziku - motiv čest u životopisima velikih propovjednika, koji je teško povijesno provjeriti, ali svjedoči o dojmu koji je njegovo propovijedanje ostavljalo na goleme, jezično raznolike skupove ljudi diljem zapadne Europe.

Odnos prema Židovima i muslimanima

Dio Vinkove propovjedničke djelatnosti u Španjolskoj bio je usmjeren i na obraćenje Židova i muslimana, u okviru šireg nastojanja španjolske Crkve i krune da versku sliku kraljevstva ujednače. Izvori navode da je obratio velik broj pripadnika obiju zajednica, premda suvremena historiografija te brojke, prenesene kroz kasniju hagiografsku predaju, smatra vjerojatno uvećanima. Ta je strana njegova djelovanja danas predmet povijesne rasprave o metodama i posljedicama takvih masovnih propovjedničkih kampanja u kasnosrednjovjekovnoj Španjolskoj.