Sveti Vinko Paulski, svećenik

Sin seljaka iz francuskih Landa

Vinko se rodio 1581. u mjestu Pouy, danas preimenovanom u Saint-Vincent-de-Paul, u siromašnoj seljačkoj obitelji u pokrajini Landes na jugozapadu Francuske. Zahvaljujući nadarenosti i pomoći dobrotvora, uspio je studirati teologiju u Toulouseu te je 1600. zaređen za svećenika, a 1604. stekao naslov bakalaureata bogoslovlja.

Zarobljeništvo u Tunisu

Prema predaji koju je i sam kasnije prepričavao, oko 1605. Vinko je putovao brodom od Marseillea prema Narbonneu kada su ga zarobili barbarski gusari i prodali u roblje u Tunisu, gdje je proveo otprilike dvije godine, mijenjajući nekoliko gospodara prije nego što je uspio pobjeći ili biti otkupljen - povjesničari se ne slažu u potpunosti oko točnih okolnosti oslobođenja, ali sama činjenica robovanja u sjevernoj Africi ostavila je dubok trag na njegovu kasniju osjetljivost za sudbinu najsiromašnijih i najobespravljenijih.

Dolazak u Pariz i buđenje za siromahe

Godine 1608. Vinko se skrasio u Parizu, gdje je isprva djelovao kao dvorski kapelan i župnik, ali se postupno sve više okretao praktičnoj brizi za siromašne seoske i gradske zajednice. Organizirao je skupine dobrotvornih laika koje su sustavno posjećivale i hranile siromahe i bolesne, postavivši tako temelje organiziranog socijalnog rada kakav dotad u Francuskoj nije postojao u toj mjeri.

Galijoti i francuski zatvori

Od 1619. Vinko je imenovan kapelanom francuskih galija, dužnost koja ga je dovela u izravan dodir sa sudbinom osuđenika prisiljenih veslati na kraljevskim ratnim brodovima, u uvjetima krajnje bijede i okrutnosti. Zauzimao se za poboljšanje njihova položaja, posjećivao ih u zatvorima i na samim galijama te organizirao duhovnu i materijalnu pomoć onima koje je tadašnje društvo posve otpisalo.

Osnivanje lazarista i milosrdnica

Godine 1625. Vinko je utemeljio Kongregaciju misije, poznatu po prvom sjedištu u pariškom samostanu Saint-Lazare kao lazariste, zajednicu svećenika posvećenu misijskom radu među seoskim stanovništvom i obrazovanju klera. Godine 1633. zajedno sa sestrom Lujzom de Marillac osnovao je Kćeri kršćanske ljubavi (milosrdnice), žensku redovničku zajednicu koja se, za razliku od tadašnje uobičajene klauzure, izravno posvetila radu izvan samostanskih zidina - u bolnicama, sirotištima i na ulicama, među bolesnima i napuštenom djecom.

Geslo službe siromasima

Vinko je svojim sljedbenicima ostavio geslo prema kojemu je siromah „naš gospodar”, kojemu se mora služiti bez oklijevanja i bez traženja zahvalnosti, jer se u njemu prepoznaje sam Krist. Ta je misao oblikovala duhovnost obiju zajednica koje je osnovao i, posredno, cijeli kasniji razvoj katoličke socijalne skrbi u Europi.

Smrt i kanonizacija

Vinko je umro 27. rujna 1660. u Parizu, u dubokoj starosti, okružen suradnicima kojima je do posljednjeg daha predavao brigu za siromašne. Proglašen je svetim 1737., a papa Leon XIII. proglasio ga je 1885. nebeskim zaštitnikom svih kršćanskih dobrotvornih djela, naslov koji nosi i danas.

Nasljeđe koje traje do danas

Obje zajednice koje je Vinko osnovao - lazaristi i milosrdnice - opstale su i proširile se diljem svijeta, i danas djelujući u desecima zemalja u bolnicama, sirotištima, pučkim kuhinjama i misijskim postajama, često ondje gdje državne institucije ne dopiru. Njegovo ime nosi i pokret Vinkovih društava (Konferencije svetog Vinka Paulskog), mreža laičkih dobrotvornih skupina osnovana u devetnaestom stoljeću, koja je njegovu praktičnu, nesentimentalnu brigu za konkretnog siromaha - a ne apstraktno siromaštvo kao pojam - prenijela i u suvremeno doba, u župe diljem svijeta, uključujući i Hrvatsku.