Sveti Vinko, đakon i mučenik

Đakon uz nijemog biskupa

Vinko je rođen u Zaragozi, u obitelji oca Eutricija i majke Enole, koja je podrijetlom bila iz Osce. Odgojen je u kršćanskoj vjeri i, prema predaji koju prenosi Katolička enciklopedija, obrazovanje je stekao pod vodstvom zaragoškog biskupa Valerija. Kad je zaređen za đakona, dobio je posebnu zadaću: propovijedanje u biskupiji, jer je biskup Valerije, kako kaže predaja, imao govornu manu i teško se javno izražavao. Tako je mladi đakon postao glas svoje Crkve u gradu.

Početak četvrtog stoljeća donio je novi val progona kršćana pod carem Dioklecijanom. U Hispaniji je progon provodio namjesnik Dacijan, poznat po okrutnosti prema kršćanima koji nisu htjeli žrtvovati poganskim bogovima.

Uhićenje i predaja spisa

Dacijan je dao uhititi i biskupa Valerija i đakona Vinka. Biskup je nakon toga prognan, dok je Vinko ostao u rukama vlasti. Optužba je bila konkretna: od njega se tražilo da preda svete knjige i crkveno posuđe, čime bi vlasti dobile dokaze protiv zajednice i sredstvo poniženja vjere. Vinko je to odbio.

Muke i tamnica

Prema sačuvanim, kasnije sastavljenim mučeničkim spisima (Akti datiraju iz osmog ili devetog stoljeća i oslanjaju se na stariju predaju, koju već krajem četvrtog stoljeća spominje sveti Augustin u jednoj od svojih propovijedi), Vinko je podvrgnut nizu mučenja: razapinjanju na spravi za mučenje, pečenju na užarenoj rešetki i bičevanju. Nakon toga bačen je u tamnicu u posebno teškim uvjetima. Zanimljivo je da su mu potom, u pokušaju da mu slome volju, ponudili udobnost i olakšice - no upravo je u tom trenutku, prema predaji, umro.

Tijelo i gavran

Predaja govori da je gavran čuvao Vinkovo tijelo od lešinara nakon smrti, prizor koji je ušao u ikonografiju sveca. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su i pokopani u blizini Valencije, gdje je izvan gradskih zidina podignuta kapela. Kasnije su njegove relikvije podijeljene u više gradova, među njima Lisabon, Castres i Rim.

Štovanje

Sveti Vinko postao je zaštitnik Valencije, Zaragoze i Portugala, a zazivaju ga vinogradari, ciglari i mornari. Uvršten je u Litanije svih svetih, a njegov se blagdan slavi 22. siječnja. Ostaje jednim od najpoznatijih mučenika stare Hispanije.

Vinko u umjetnosti i liturgiji

Zbog svoje uloge propovjednika i đakona, Vinko se u kršćanskoj ikonografiji redovito prikazuje odjeven u dalmatiku, liturgijsko ruho svojstveno njegovoj službi. Uz njega se najčešće prikazuju simboli njegove muke i smrti: križ, gavran, željezna rešetka na kojoj je bio pečen i lomača. Ti su prizori tijekom srednjeg vijeka postali prepoznatljiv obrazac po kojem su vjernici u crkvama diljem zapadne Europe mogli prepoznati sveca i bez natpisa.

Njegovo se ime rano ustalilo i u liturgijskim tekstovima. Spominje se u rimskom martirologiju, a uvršten je i u Litanije svih svetih, popis zazivanih svetaca koji se moli u posebnim prigodama Crkve. To potvrđuje koliko je njegov kult bio raširen već u prvim stoljećima nakon smrti, znatno prije nego što su nastali sačuvani opisi njegova mučeništva.

Spor oko rodnog mjesta

O Vinkovu rodnom mjestu postoji stara predaja koja se razlikuje od grada u kojem je djelovao kao đakon: Valencia, Zaragoza i Huesca stoljećima su se sporile oko toga gdje se rodio, dok ga grad Vicenza u sjevernoj Italiji časti kao svog nebeskog zaštitnika, iako s njim nema izravne povijesne veze. Takva su suparništva oko podrijetla čestima kod ranih mučenika čiji je kult postao raširen daleko izvan mjesta njihove smrti.

Vinogradari, mornari i ciglari

Zaziv sveca vinogradarima, mornarima i ciglarima ne temelji se izravno na pojedinostima njegova života, nego se razvio kroz stoljeća štovanja u krajevima gdje se uzgajala loza, poput doline Rone u Francuskoj i pojedinih dijelova Španjolske, gdje su lokalni cehovi svecu posvećivali svoje kapele i bratovštine. Takva su zaštitništva u srednjovjekovnoj pobožnosti nastajala postupno, kroz praksu i običaj, a ne nužno na temelju izravne poveznice s konkretnim događajem iz njegova života.

Njegovo je ime, uz nekoliko drugih ranih mučenika, ostalo trajno prisutno u zapadnoj liturgijskoj tradiciji - dovoljno da ga i danas u mnogim kalendarima nalazimo uz najstarije i najčešće spominjane mučenike prvih stoljeća kršćanstva.