Sveti Virgilije, biskup

Irski redovnik na putu u Svetu zemlju

Virgilije, irskim imenom Fergal, bio je redovnik i učenjak s početka 8. stoljeća, prema predaji potomak irskog velikaškog roda Nialla od devet talaca. Bio je opat samostana Aghaboe (Achadh-bo-Cainningh). Oko 745. godine napustio je Irsku s namjerom da hodočasti u Svetu zemlju, no put ga je odveo u Franačku, gdje ga je s naklonošću primio Pipin, tadašnji upravitelj dvora pod kraljem Childerikom III.

Dolazak u Salzburg

Nakon otprilike dvije godine provedene u samostanu Cressy kraj Compiègnea, gdje je, prema santiebeati.it, i studirao, Virgilije je otišao u Bavarsku na poziv vojvode Odila. Unutar godinu ili dvije postavljen je za opata samostana svetog Petra u Salzburgu. Iz skromnosti nije odmah preuzeo biskupsku službu, nego je biskupske dužnosti povjerio irskom biskupu Dobdagrecusu, dok je sam upravljao samostanom i njegovim dobrima.

Spor s Bonifacijem

Virgilije je došao u sukob sa svetim Bonifacijem, apostolom Njemačke, oko dva pitanja: oko valjanosti krštenja izvedenog s izmijenjenim latinskim riječima te oko svojega učenja o postojanju „antipoda“, ljudi na suprotnoj strani Zemlje. Prema Katoličkoj enciklopediji, Bonifacije se s njim teološki sporio upravo oko toga pitanja, bojeći se da takvo učenje proturječi biblijskom nauku o zajedničkom podrijetlu čovječanstva od Adama. Papa Zaharija u oba je slučaja presudio u korist Virgilija, premda spor s Bonifacijem nije bio isključivo znanstveni, nego i jurisdikcijski, jer su se dvojica crkvenih ljudi razilazila i oko uređenja bavarske Crkve.

Biskup Salzburga

Nakon Bonifacijeva mučeništva 754. Virgilije je 766. ili 767. konačno imenovan i zaređen za biskupa Salzburga, službu koju je stvarno obnašao već desetljećima. Dao je sagraditi novu katedralu posvećenu svojemu prethodniku svetom Rupertu te je u samostanu svetog Petra potaknuo vođenje takozvane bratovske knjige (Liber confraternitatum), popisa redovnika i dobročinitelja za koje se moli. Posebnu je pažnju posvetio misijskom radu među okolnim poganskim narodima: u Korušku je poslao redovnika Modesta, koji je ondje djelovao kao svojevrsni apostol ranoga slavenskog stanovništva, dok je Virgilije iz Salzburga usmjeravao i nadzirao to pokrštavanje.

Smrt i kanonizacija

Virgilije je umro u Salzburgu 27. studenoga 784. Kanoniziran je tek 1233. godine, odlukom pape Grgura IX., nakon što su njegove kosti pronađene prilikom gradnje nove katedrale. Njegov je slučaj ostao poznat kao raniji primjer napetosti između crkvenog autoriteta i prirodoznanstvenih uvida o obliku Zemlje, premda je u pozadini spora s Bonifacijem prije svega bilo pitanje crkvene stege i nadležnosti nad novim misijskim područjima.

Baština u alpsko-panonskom prostoru

Djelo koje je Virgilije pokrenuo slanjem misionara u Korušku nastavili su njegovi nasljednici u salzburškoj biskupiji, koja je narednih stoljeća imala veliku ulogu u pokrštavanju alpskih Slavena. Time je Virgilijevo ime posredno povezano s najranijom kršćanskom poviješću naroda koji su naselili prostor jugoistočno od Alpa, na rubu kojega se kasnije razvijala i hrvatska crkvena povijest u ranom srednjem vijeku. Salzburška je nadbiskupija stoljećima ostala jedno od glavnih žarišta crkvene uprave i školovanja u srednjoj Europi, a Virgilijevo je ime u njoj ostalo trajno vezano uz osnivačko razdoblje.

Irska tradicija hodočašća

Virgilijev put iz Irske u Svetu zemlju, koji ga je na kraju odveo u Bavarsku, primjer je onoga što se u ranosrednjovjekovnoj Irskoj nazivalo peregrinatio pro Christo, „putovanje radi Krista“: dragovoljno napuštanje domovine, obitelji i sigurnosti kao oblik duhovne žrtve. Mnogi su irski redovnici tim putem stigli u srce europskog kontinenta i ondje osnivali samostane i biskupije, poput svetog Kolumbana u Bobbiju ili svetog Galla u današnjoj Švicarskoj, a Virgilije je jedan od najistaknutijih predstavnika te generacije irskih misionara-učenjaka koji su oblikovali ranu srednjovjekovnu Europu.