Sveti Zaharija i Elizabeta, roditelji Ivana Krstitelja

Svećenička obitelj u Ain Karimu

Zaharija i Elizabeta poznati su nam gotovo isključivo iz početnih poglavlja Lukina evanđelja. Elizabeta je potjecala iz svećeničkog roda Aronova, a njezin muž Zaharija bio je svećenik koji je službu obavljao u jeruzalemskom Hramu. Evanđelist Luka o njima kaže da su „oboje bili pravedni pred Bogom, živeći besprijekorno po svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim“. Živjeli su u vlastitoj kući, prema predaji u mjestu Ain Karimu blizu Jeruzalema, ali unatoč poodmakloj dobi nisu imali djece.

Navještenje u Hramu

Dok je Zaharija jednom obavljao svećeničku službu u Hramu, ukazao mu se anđeo Gabriel i navijestio da će mu žena Elizabeta, unatoč starosti, roditi sina kojeg treba nazvati Ivan. Zaharija je posumnjao u anđeosku riječ i upitao kako će to biti moguće u njegovim godinama, na što je onijemio kao znak sve dok se najava ne ispuni.

Elizabetin susret s Marijom

Prema Lukinu evanđelju, kad je Elizabeta bila u šestom mjesecu trudnoće, posjetila ju je njezina rođakinja Marija. Na Marijin pozdrav dijete se u Elizabetinoj utrobi poskočilo od radosti, a Elizabeta je, ispunjena Duhom Svetim, nazvala Mariju blaženom među ženama - riječi koje su ušle u molitvu Zdravomarija.

Rođenje Ivana i Zaharijin hvalospjev

Kad se dijete rodilo, rodbina je htjela dati mu ime po ocu, ali je Elizabeta ustrajala da se zove Ivan. Kad je Zaharija to potvrdio pismeno, na iznenađenje okupljenih, odmah mu se odriješio jezik i on je progovorio hvaleći Boga. Taj hvalospjev, poznat pod imenom Benedictus, jedan je od tri velika hvalospjeva na početku Lukina evanđelja, uz Marijin Magnificat i Šimunov Nunc dimittis. U prvom dijelu Zaharija zahvaljuje za ispunjenje mesijanskih obećanja danih Izraelu, a u drugom se obraća svome novorođenom sinu, nagoviještajući njegovu ulogu proroka koji će „ići pred licem Gospodnjim da mu pripravi putove“. Prema crkvenoj predaji, hvalospjev je u svakodnevnu molitvu Crkve uveo sveti Benedikt, a i danas se moli svako jutro u časoslovu.

Ono što je predaja dodala

Nakon Ivanova rođenja evanđelja o Zahariji i Elizabeti više ništa ne govore. Prema pobožnoj predaji, kasnijoj i povijesno neprovjerenoj, Elizabeta je s malim Ivanom pobjegla u pustinju za vrijeme Herodova pokolja nevine djece, dok je Zaharija, prema istoj predaji, ubijen u Hramu jer nije htio odati gdje mu je sin. Ove pojedinosti pripadaju pobožnoj predaji, a ne dokumentiranoj povijesti. Crkva ih štuje zajedno kao roditelje Ivana Krstitelja, primjer bračnog para koji je ostao vjeran unatoč dugom čekanju i vlastitim sumnjama.

Mjesto u liturgiji

Dva hvalospjeva koja evanđelist Luka pripisuje ovoj obitelji, Zaharijin Benedictus i Marijin Magnificat izrečen tijekom posjeta Elizabeti, postali su trajni dio kršćanskog bogoslužja - Benedictus se moli svako jutro, a Magnificat svaku večer u časoslovu diljem svijeta, a Benedictus se moli i uz odar pokojnika, kao zahvala za otkupljenje koja odgovara kršćanskoj nadi u uskrsnuće. Time je uloga Zaharije i Elizabete, iako se sami spominju samo u nekoliko poglavlja evanđelja, ostala prisutna u svakodnevnoj molitvi Crkve već gotovo dvije tisuće godina.

Elizabeta kao uzor starijim majkama

Elizabetina je priča posebno bliska ženama koje su dugo čekale dijete ili su ga dočekale u poodmakloj dobi - evanđelje ne skriva njezinu vlastitu nevjericu i strah, ali jednako tako donosi i njezinu radost i zahvalnost kad se anđeosko obećanje ispunilo. Upravo ta ljudska, neuljepšana slika para koji je dugo živio bez djeteta, a potom doživio ispunjenje u poznim godinama, razlog je zašto se Zahariji i Elizabeti stoljećima utječu bračni parovi koji prolaze isto iskustvo.

Rodbinska veza s Marijom

Luka Elizabetu naziva rođakinjom Marije, iz čega je kršćanska predaja izvela da su Isus i Ivan Krstitelj bili u dalekom rodu, iako evanđelje ne precizira točan stupanj srodstva. Ta rodbinska bliskost dviju obitelji objašnjava zašto se Marija, čim je saznala za anđeosku navjestu, uputila upravo Elizabeti - susret dviju trudnica koji je u kršćanskoj ikonografiji poznat kao Pohođenje Blažene Djevice Marije i slavi se kao zaseban blagdan 31. svibnja.