Svetkovina Svih svetih

Zaboravljeni junaci vjere

Svetkovina Svih svetih posvećena je onim brojnim vjernicima koje Crkva nikada nije službeno proglasila svetima - ne zato što nisu bili sveti, nego zato što je proces kanonizacije uvijek ograničen, a njihova imena i životi ostali su nepoznati ili zaboravljeni. Ideja je jednostavna: Crkva ne slavi samo one čije je štovanje zabilježeno i utvrđeno, nego cjelokupno »oblak svjedoka« iz svih vremena i naroda, uključujući mnoge obične ljude čija je svetost živjela u tišini svakodnevice.

Od posvete jednog hrama do svetkovine za sve svece

Prvi koraci prema današnjem blagdanu vežu se uz 13. stoljeće ranije - godine 609. ili 610. papa Bonifacije IV. posvetio je rimski Panteon, dotad poganski hram svih bogova, crkvi posvećenoj Blaženoj Djevici Mariji i svim mučenicima. U 8. stoljeću papa Grgur III. proširio je posvetu jedne kapele u bazilici svetog Petra na sve svece, ne samo mučenike, a datum 1. studenoga za zapadnu je Crkvu učvrstio papa Grgur IV. sredinom 9. stoljeća, proglasivši ga svetkovinom za cijelu Crkvu.

Zašto baš studeni

Izbor jesenskog datuma često se povezuje s praktičnim razlogom: hodočasnicima je u kasno proljeće, kada se prije slavio sličan spomen, bilo teško opskrbiti se hranom za velika okupljanja u Rimu, pa je jesenski termin, nakon žetve, bio prikladniji. Neki povjesničari upozoravaju i na moguću povezanost s keltskim Samhainom, no ta je teza sporna i njezina se izravna uzročnost danas u ozbiljnoj literaturi drži nedokazanom.

Svi sveti nisu Dušni dan

U hrvatskom je narodu vrlo raširena zabuna između 1. i 2. studenoga. Svetkovina Svih svetih (1. studenoga) svetkuje one za koje Crkva vjeruje da su već u punini radosti kod Boga - to je dan slavlja, ne tuge. Dušni dan (2. studenoga, službeno Spomen svih vjernih pokojnih) posvećen je molitvi za duše koje se, prema katoličkom nauku, još čiste na putu prema toj puninji. Iako se u praksi oba dana doživljavaju kao jedna cjelina posvećena pokojnima, teološki je razlika jasna: jedan dan slavi svetost koja je već ostvarena, drugi moli za one koji na nju još čekaju.

Hrvatski običaj odlaska na groblja

U hrvatskim krajevima ustalio se običaj da se upravo oko ova dva dana posjećuju obiteljski grobovi, pale svijeće i donosi cvijeće, najčešće krizanteme. Iako taj običaj po smislu pripada više Dušnom danu, u praksi se počinje već na Svih svetih, poslijepodne, pa groblja tih dana postaju mjesta okupljanja cijelih obitelji. Taj spoj crkvenog kalendara i pučke pobožnosti daje danima krajem listopada i početkom studenoga poseban, tih ton u cijeloj zemlji.

Blagdan koji nadilazi kalendar svetaca

Katolicki kalendar tijekom godine slavi na stotine pojedinacnih svetaca, no taj popis, koliko god opsezan, nikada nije potpun - upravo je to razlog postojanja zajednicke svetkovine. Svaki narod, svako mjesto i svako stoljece imalo je svoje tihe svjedoke vjere cija imena nikada nisu usla u sluzbene martirologije. Svetkovina Svih svetih na simbolican nacin priznaje da svetost nije rezervirana za one koje je Crkva uspjela dokumentirati i formalno proglasiti, nego je mnogo sira stvarnost.

Odjek u umjetnosti i poboznosti

Ova je svetkovina stoljecima nadahnjivala umjetnost - od srednjovjekovnih prikaza zajednistva svetih u kojima su redovi andela, mucenika, djevica i pravednika prikazani kako zajedno okruzuju Bozje prijestolje, do modernijih litanija svih svetaca koje se i danas pjevaju prigodom velikih crkvenih slavlja poput redenja svecenika ili polaganja redovnickih zavjeta. Ta litanija, u kojoj se ritmicno nizu imena kroz stoljeca, sama je po sebi svojevrsni sazetak ideje na kojoj pociva ova svetkovina.