Prikazanje Gospodinovo (Svijećnica)

Što nalažе Zakon

Lukino evanđelje bilježi da su Josip i Marija, u skladu sa Mojsijevim zakonom, donijeli Isusa u jeruzalemski hram četrdeset dana po rođenju (Lk 2,22-24). Zakon je propisivao dvije odvojene obveze: majčino očišćenje nakon poroda i prikazanje prvorođenog muškog djeteta Bogu, uz prinos žrtve - u ovom slučaju "dvije grlice ili dva golubića mladunca", žrtvu propisanu za siromašnije obitelji koje si nisu mogle priuštiti janje (Lk 2,24, usp. Lev 12,8). Taj skroman prinos u tekstu se obično čita kao znak da je Sveta obitelj živjela u skromnim, običnim okolnostima.

Šimun i njegov hvalospjev

U hramu ih dočekuje Šimun, čovjek koji Luka opisuje kao "pravedna i bogobojazna", kojemu je bilo objavljeno da neće okusiti smrt dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega (Lk 2,25-26). Šimun uzima dijete u naručje i izgovara hvalospjev poznat po prvim latinskim riječima kao Nunc dimittis: "Sad otpuštaš slugu svojega u miru, Gospodaru, po riječi svojoj, jer vidješe oči moje spasenje tvoje" (Lk 2,29-30). Taj tekst od ranih stoljeća ulazi u kršćansku večernju molitvu i ostaje dio Crkvene službe do danas. Šimun potom upućuje Mariji i riječi koje najavljuju buduću patnju: "Tebi će samoj mač probosti dušu" (Lk 2,35), rečenicu koju kršćanska predaja povezuje s Marijinim sudjelovanjem u Isusovoj muci.

Ana proročica

Uz Šimuna, Luka spominje i Anu, proročicu iz plemena Ašerova, ženu u poodmakloj dobi koja je, kako evanđelist navodi, nakon udovištva ostala u hramu služeći Bogu postovima i molitvama (Lk 2,36-37). Ana, kad je vidjela dijete, počela je hvaliti Boga i govoriti o njemu svima koji su iščekivali otkupljenje Jeruzalema (Lk 2,38). Njezina je uloga u tekstu kratka, ali značajna: uz Šimuna, ona je drugi svjedok koji u djetetu prepoznaje ispunjenje očekivanja, i to kao žena čije se svjedočanstvo u tadašnjem društvu inače teže priznavalo.

Otkud ime Svijećnica

Blagdan je u ranoj Crkvi na Istoku bio poznat već u četvrtom stoljeću, a u Rimu se učvrstio nešto kasnije. Naziv Svijećnica vezan je uz liturgijski običaj blagoslova svijeća koje vjernici tog dana donose u crkvu, a koji se potom pale u procesiji prije mise. Simbolika se oslanja na riječi kojima Šimun opisuje dijete kao "svjetlost na prosvjetljenje naroda" (Lk 2,32) - svijeće koje gore predstavljaju Krista kao svjetlo koje ulazi u tamu svijeta. Blagoslovljene svijeće vjernici u mnogim krajevima nose kućama i čuvaju kroz godinu, koristeći ih u molitvi ili u trenucima bolesti i opasnosti - običaj koji pripada pučkoj pobožnosti, a ne propisanom sadržaju same svetkovine.

Mjesto blagdana u liturgijskoj godini

Prikazanje Gospodinovo pada točno četrdeset dana nakon Božića i time zaključuje božićno razdoblje u širem smislu, premda liturgijski Božićno vrijeme službeno završava ranije, blagdanom Krštenja Gospodinova. Svijećnica djeluje kao svojevrsni most - okreće pogled od djeteta u jaslama prema djetetu koje ulazi u hram i prema odraslom čovjeku čiji će život, kako Šimun najavljuje, biti obilježen i znakom protivljenja. U tom smislu blagdan nosi dvostruki ton: radost prepoznavanja i svjetlosti, ali i tihu najavu buduće patnje, spojene u jednom prizoru u hramu.

Blagoslov svijeća u hrvatskim župama

U hrvatskim se krajevima blagoslov svijeća na Svijećnicu održao kao jedan od ustaljenijih pučkih običaja vezanih uz liturgijsku godinu, uz Cvjetnicu i blagoslov na Veliku subotu. Vjernici svijeću koju su donijeli u crkvu često pale kod kuće u trenucima nevremena, bolesti u obitelji ili uz odar umirućega - ne kao sredstvo koje samo po sebi nešto postiže, nego kao znak molitve i povjerenja upućen Bogu, u skladu s onim što svijeća simbolizira: Krista kao svjetlo usred tame. Ta je praksa dio pučke pobožnosti, a ne sastavni dio same svetkovine, pa se njezini oblici razlikuju od kraja do kraja. Dan 2. veljače u narodnom kalendaru dijelova Hrvatske i danas se spominje kao orijentir za vremenske prognoze o ostatku zime, no crkveno značenje dana ostaje ono opisano u Lukinu evanđelju - prepoznavanje djeteta kao spasenja koje je pripremljeno pred licem svih naroda.