Uzvišenje svetog Križa

Bazilika nad Kristovim grobom

Podrijetlo blagdana veže se uz Jeruzalem 4. stoljeća. Car Konstantin, prvi rimski car koji je dopustio kršćanima slobodno ispovijedanje vjere, dao je na mjestu Kristova groba i raspeća podignuti veliku baziliku, poznatu kao bazilika Svetoga groba ili bazilika Uskrsnuća. Bazilika je svečano posvećena 13. rujna 335. godine, u nazočnosti biskupa koji su se te godine okupili na saboru u Tiru. Dan nakon posvete, 14. rujna, jeruzalemski su kršćani po prvi put javno izložili štovanju relikviju Križa koja se u bazilici čuvala.

Predaja o pronalasku Križa

Prema staroj crkvenoj predaji, dio izvornoga Kristova križa pronašla je oko 320. godine carica Jelena, majka cara Konstantina, tijekom svojeg hodočašća u Svetu zemlju. Predaja o pronalasku poznata je pod nazivom Invencija Križa i slavila se zasebno, no s vremenom su se ta dva spomena - posveta bazilike i pronalazak Križa - u liturgijskom pamćenju stopila u jedan blagdan koji danas nosi ime Uzvišenje. Povijesna utemeljenost same priče o Jeleni predmet je rasprave među povjesničarima, ali njezino štovanje relikvije u Jeruzalemu nije sporno.

Kako se blagdan širio Zapadom

Iz Jeruzalema se običaj štovanja Križa 14. rujna prenio dalje. Sredinom 7. stoljeća datum je prihvatila i Rimska crkva, a papa Sergije I. uveo je svečano štovanje relikvije Križa u lateransku baziliku. Do 8. stoljeća blagdan je bio uvriježen po cijelom kršćanskom Zapadu, neovisno o tome je li neka mjesna crkva doista posjedovala djelić relikvije. Time je Uzvišenje svetoga Križa od lokalnog jeruzalemskog spomena preraslo u opći blagdan koji obilježava samu Crkvu, ne pojedinu građevinu ili predmet.

Teološko značenje - znak koji se okreće

Riječ »uzvišenje« u imenu blagdana ima dvostruko značenje: odnosi se na fizičko podizanje relikvije Križa pred narod radi klanjanja, ali i na teološku poruku da je Krist upravo na križu, oruđu smrtne kazne, »uzvišen« i proslavljen. Blagdan tako mijenja uobičajeni predznak simbola - križ, znak poniženja i patnje u rimskom svijetu, postaje znak pobjede nad smrću. Liturgijski tekstovi toga dana naglašavaju upravo taj obrat, često citirajući Ivanovo evanđelje o Sinu Čovječjem koji mora biti »uzvišen« da bi svima donio život.

Obilježavanje u Hrvatskoj

U hrvatskim krajevima blagdan se tradicionalno slavi kao dan hodočašća uz križeve, kapelice i raspela postavljena na uzvišenim mjestima, brežuljcima i raskrižjima puteva - mjesta koja u narodnoj pobožnosti nose nazive poput Križ, Križić ili Kalvarija. U nekim je župama uobičajeno blagoslivljanje novih raspela toga dana, a u pojedinim krajevima blagdan se povezuje i sa završetkom poljodjelskih radova pred jesen, pa se uz njega vežu i manje zavjetne procesije.

Kriz u liturgiji kroz godinu

Uzvisenje svetoga Kriza nije jedini trenutak u liturgijskoj godini kada se stuje ovaj znak - Veliki petak donosi klanjanje Krizu u sjeni Kristove muke, dok rujanski blagdan slavi Kriz u svjetlu uskrsne pobjede. Ta dvostrukost - isti predmet, dva razlicita liturgijska raspolozenja - pokazuje koliko je krscansko shvacanje kriza slojevito: nije rijec samo o simbolu boli, nego o znaku koji u sebi nosi i najavu uskrsnuca. Mnogi liturgijski teolozi upravo zato rujanski blagdan smatraju svojevrsnim tihim produzetkom uskrsnog otajstva usred jeseni.

Relikvija koja je putovala Europom

Manje poznata pojedinost jest sudbina same relikvije Kriza nakon 4. stoljeca: dijelovi su tijekom stoljeca darivani vladarima i crkvama diljem krscanskog svijeta, pa danas komadice koji se smatraju dijelom iste relikvije cuvaju brojne katedrale i samostani u Europi, od Rima do Parisa. Ta rasprostranjenost pridonijela je i sirenju samog blagdana, jer je svaka zajednica koja je primila djelic relikvije uz nju preuzimala i obicaj njezina godisnjeg stovanja 14. rujna.