6. poglavlje

1 Kralj Antioh prekrstari gornjim pokrajinama, i doznade da ima u Perziji Elimais, grad glasovit po svojim bogatstvima, svom srebru i svom zlatu, 2 s jednim veoma bogatim svetištem, u kojem bijaše komada oklopa od zlata, bedrenika i oružja ostavljenog od Aleksandra, sina Filipovog, kralja Makedonije, koji vladaše prvi nad Grcima. 3 On tu stiže i nastojaše se domoći grada za opljačkati ga, ali ne uspjede jer gradski ljudi otkriše stvar 4 i digoše se protiv njega za potući ga. Natjeran u povlačenje, on napusti mjesta, jako rasrđen, da dospije u Babiloniju. 5 Dođoše mu javiti u Perziju poraz postrojbi koje bijahu otišle u Judu. Lizias budući se tu našao s jednom moćnom vojskom bijaše potpuno potučen pred Židovima. 6 Ovi se bijahu ojačali oružjem, namirnicama i obilnim plijenom uzetim od vojski koje bijahu sasjekli na komadiće. 7 Oni također bijahu oborili gnusnost koju Antioh bijaše podigao na Oltaru u Jeruzalemu i bijahu oni okružili svoje sveto mjesto visokim zidovima, kao ranije, kao u Bet-Šuru, gradu koji je pripadao kralju. 8 Na te novosti, kralj, udaren zaprepaštenjem i uznemiren, stropošta se na svoj krevet. On pade bolestan od malaksalosti jer se stvari ne bijahu dogodile kako je on to želio. 9 On ostade ondje više dana, neprekidno padajući u duboku malaksalost. Kad pomisli da će umrijeti, 10 on sazva sve svoje prijatelje i reče im: ” San se udaljio od mojih očiju a briga mi se natovarila. 11 Ja sam sebi rekao: Na koji sam to stupanj ožalošćenja dospio, u kojoj oluji evo me ulovljenog! Ipak ja bijah sretan i obljubljen u vrijeme svoje moći! 12 Ali sada, ja se sjećam loših djela koje sam počinio u Jeruzalemu; ja sam uzeo sve zlatne i srebrene predmete koji se ondje nalaziše, i pošiljao sam istrjebljivati bez razloga stanovnike Jude. 13 Ja uviđam je to stoga da su me ta zla dosegla i evo me kako umirem od malaksalosti u jednoj tuđoj zemlji.“ 14 On dade pozvati Filipa, jednog od svojih prijetelja, i postavi ga nad svim kraljevstvom. 15 On mu dade svoju dijademu, svoju haljinu i svoj pečat, zaduživši ga odgojiti njegovog sina Antioha za kraljevanje. 16 Kralj Antioh umrije u tom mjestu godine 149. . 17 Doznavši za njegovu smrt, Lizias postavi kao kralja njegovog sina Antioha kojeg bijaše odgajao od djetinjstva i kojem nadjenu ime Eupator. 18 Ljudi iz Tvrđave opkoliše Izrael uokolo svetišta i smisliše mu nanositi zlo u svakoj prilici i ojačati pogane. 19 Odlučan istrijebiti ih, Juda sazva sav narod za opsjesti ih. 20 Sakupiše se i staviše opsadu pred Tvrđavu godine 150. Izradiše bacače kamena i druge strojeve. 21 Ali neki od opsjednutih uspješe probiti opsadu i, praćeni nekolikim bezbožnim Izraelitima, 22 otiđoše kod kralja i rekoše mu: ”Do kad ćeš ti čekati izvršiti pravdu i osvetiti našu braću? 23 Mi, mi smo prihvatili služiti tvog oca, ponašati se prema njegovim zapovijedima i paziti na njegove ukaze. 24 Zbog toga, naši su sugrađani opsjeli Tvrđavu i postupali s nama kao tuđincima. Što više, oni su pobili one između nas koje su mogli naći i opljačkali su naša dobra. 25 I to nije samo na nas da su podigli ruku, već također i na sva tvoja područja. 26 Evo kako danas opsjedaju Tvrđavu u Jeruzalemu za postati njenim gazdama i kako su ojačali svetište u Bet-Šuru. 27 Ako ti njih smjesta ne iznenadiš, oni će toga učiniti još više i ti ih više nećeš moći obuzdati.“ (2 Mak 13.117) 28 Čuvši to, kralj se razljuti, i sakupi sve svoje prijatelje, zapovjednik njegovog pješaštva i oni od kola. 29 Iz stranih kraljevstava i s morskih otoka, dođoše odredi plaćenika. 30 Njegove snage se dizaše na 100.000 pješaka, 20.000 konjanika i 32 bojna slona. 31 Oni dođoše kroz Idumeju i opsjedoše Bet-Šur koji tukoše dugo vremena uz pomoć strojeva, ali opsjednuti vršeći ispade stavljaše u njih vatru i hrabro se boriše. 32 Tada, Juda pođe od Tvrđave i zauze položaju Betzakariji nasuprot kraljevskom taboru. 33 Kralj se diže u rano jutro, i baci svoju vojsku jednim zaletom na put Betzakarije; postrojbe se poredaše u bojni red i zaječaše trube. 34 Ponudiše slonovima grožđanog soka i dudova za nadražiti ih za boj. 35 Životinje bijahu podijeljene između falangi. Kod svakog, poreda se tisuća ljudi oklopljenih žičanim košuljama i glave pokrivene kacigom od bronce i 500 probranih konjanika bijaše dodijeljeno svakoj životinji. 36 Ovi su preduhitravali svaki pokret životinje i pratili ju posvuda nikad se od nje udaljujući. 37 Na svakoj životinji, jedna čvrsta kula od drveta, pričvršćena remenjem, činjaše zaklon, a u svakoj kuli, nalaziše se trojica bojovnika boreći se sa životinje kao i njihov vodič. 38 Kralj rasporedi ostatak konjice na dva boka vojske za činiti čarkanje i pokriti falange. 39 Kad sunce osvijetli štitove od zlata i bronce, planine biše njima obasjane i sijaše kao zapaljeni plamen. 40 Jedan dio kraljevske vojske se razvi po planinskim visovima a drugi nešto niže; oni napredovaše sa sigurnošću i u dobrom poretku. 41 Svi bijahu zabrinuti osluškujući štropot tog mnoštva, buku njegovog hoda i zveket oružja koje se sudaraše; ta vojska bijaše istinski ogromna i moćna. 42 Juda i njegova vojska se približiše za započeti boj: od kraljeve vojske, 600 ljudi pade. 43 Eleazar, nazvan Avaran vidje jednu životinju okićenu kraljevskom ormom i višu rastom od svih drugih. On pomisli da to kralj bijaše odozgo 44 i on se žrtvova za spasiti svoj narod i steći jedno besmrtno ime. 45 On se smiono baci prema životinji u sred falange, ubijajući desno i lijevo, tako da se neprijatelji odmaknuše i s jedne i s druge stane. 46 On skliznu pod slona i odozdo ispod njega nanese mu smrtni udarac: On se stropošta na Eleazara koji umrije na licu mjesta. 47 Židovi, ustanovivši žestoku snagu kraljevskih postrojbi, prekinuše vezu. (2 Mak 13.1823) 48 Kraljevska vojska uspe se prema Jeruzalemu za susresti ih. Kralj opsjede Judeju i brdo Sion. 49 On sklopi mir s onima iz Bet-Šura, koji napustiše grad, jer nisu imali živeži za opstati ni podržati opsadu, bijaše to naime šabatska godina. 50 Kralj uze Bet-Šur i smjesti u njega jednu vojarnu. 51 On opsjedaše svetište tijekom brojnih dana i smjesti razbijače i strojeve, bacače vatre i kamenja, škorpije, bacače strijela i praćke. 52 Tim strojevima, opsjednuti suprotstavljaše druge i oni se boriše tijekom brojnih dana. 53 Ali ne bijaše opskrbe u skladištima, jer to bijaše sedma godina i Izraeliti dovedeni u Judeju iz sredine pogana bijahu pojeli posljednje zalihe. 54 Ostade dakle tek malo ljudi u svetom mjestu, jer su bili žrtvom gladi. Drugi se raspršiše svaki na svoju stranu. ( 2 Mak 13.2326; 11.2226) 55 Lizias doznade da Filip, izabran za njegovog života od kralja Antioha za odgojiti njegovog sina Antioha za kraljevski prijestol, 56 bijaše došao iz Perzije i Medije s postrojbama koje bijahu pratile kralja, i da traži staviti se na čelo poslova. 57 Na tu novost, Lizias se pripremi u žurbi za odlazak. On reče kralju, generalima vojske i ljudima: ” Mi slabimo svaki dan više, naši su objedi mršavi, mjesto koje mi opsjedamo je dobro utvrđeno, i poslovi kraljevstva počivaju na nama. 58 Pružimo sada desnu ruku tim ljudima, sklopimo mir s njima i svim njihovim narodom. 59 Dopustimo im ponašati se u skladu s njihovim običajima kao i ranije, jer ako su se razljutili i učinili sve to, to je zbog njihovih običaja koje smo mi ukinuli.“ 60 Ta besjeda se svidje kralju i poglavarima; on posla Židovima mirovne prijedloge, koje ovi prihvatiše. 61 Kralj i poglavari ih potvrdiše prisegom; na što oni iziđoše iz tvrđave. 62 Kralj uđe na brdo Sion i, videći utvrđenje mjesta, pogazi svoju prisegu i zapovjedi razrušiti sav bedem. 63 Potom on u žurbi pođe i vrati se u Antiohiju, gdje nađe Filipa gospodarom grada. On zametnu boj s njim i silom se dočepa grada. (2 Mak 14.110)