10. poglavlje
1 Život mi se gadi, ja neću zadržavati više svoje žalbe; oporim srcem ja ću govoriti.
2 Ja ću reći Bogu: Ne prikazuj me daj mi spoznati svoje pritužbe protiv mene.
3 Ugađaš li ti sebi tereteći mene, prezirući trud svojih ruku i podupirući spletke opakih?
4 Hoćeš li ti imati oči tjelesne, hoće li to biti vid ljudski što ti vidiš?
5 Je li trajanje jednog smrtnika kao ono tvoje i tvoje godine jesu li one čovjekove?
6 pa da ti istražuješ moj zločin i da istražuješ moj grijeh,
7 iako znaš da ja nisam krivac i da me nitko neće istrgnuti iz ruke tvoje?
8 Tvoje ruke, one me bijahu obujmile; zajedno, one me bijahu oblikovale sa svih strana, a ti si me uništio.
9 Podsjeti se: ti si me oblikovao kao jednu ilovaču, i to je u prašinu kamo me odvodiš.
10 Nisi li me ti izlio kao od mlijeka, po tome me iscijedio kao sir?
11 Kožom i mesom si me ogrnuo, od kostiju i živčevlja ti si me istkao.
12 Život i polet ti si mi podario, a tvoja skrb mi je pribavila dah moj.
13 A evo što si ti krio u svom srcu, to je to, ja to znam, to si ti smišljao:
14 Ako sam ja griješio, optužiti me za čin i ne propustiti mi nikakvu grješku.
15 Jesam li kriv nesreća na mene! Jesam li pravedan ja ne podižem glave, prepun srama, pijan od svoje bijede.
16 Ako se ja podignem, kao kakvog tigra ti me loviš. I ti mi ponavljaš protiv mene svoje podvige,
17 ti obnavljaš svoje navale protiv mene, ti udvostručuješ srdžbu prema meni, vojske se izmjenjuju protiv mene.
18 Zašto si me dakle izveo iz trbuha? Ja bih izdahnuo. Ni jedno me oko ne bi vidjelo.
19 Ja bih bio kao da nisam ni bio, od utrobe do groba bi me prenijeli.
20 Jesu li tako brojni moji dani? Nek' prestanu, nek' me ostave, da se zabavim malo,
21 prije no što nepovratno odem u zemlju tmine i sjene smrti,
22 u zemlju gdje zora je crna noć, gdje sjena smrti pokriva nered, i svjetlost je tu noć tamna.
Prijevod: Tomislav Dretar (Wikizvor, CC BY-SA 3.0); dopune iz javno dostupnih prijevoda.